1. Neprestano provjeravate Twitter, Facebook, LinkedIn, razne blogove i portale? Upravo to radi i Jennifer i to čak dok razgovara s dečkom pa mu odsutno samo odgovara „da“ ili se nasmije u nadi da je to što joj priča smiješno, što uglavnom zna biti promašeni slučaj.

2. Budilica vam ujutro nije ni prestala zvoniti, a vi već u krevetu surfate po svim mogućim društvenim mrežama i Google-u? Jennifer je zaključila da je mnogo važnije znati što se zbiva u svijetu u 7 ujutro nego li pripremiti i pojesti zdrav doručak. Problem je jedino što se njezin dečko s time ne slaže.

3. Imate li običaj ljudima govoriti sve najnovije i najsočnije vijesti prije nego li i sami imaju priliku pročitati jutarnje novine? Upravo to radi i autorica bloga koja je tako dečku, primjerice, pokvarila nestrpljivo čekanje novog hit filma tako što mu je prepričala kritike s Twittera. Njegov je interes naravno ubrzo splasnuo.

4. PR-ovci vjeruju u networking. Networking=komunikacija=manjak pažnje za bližnje. Za njih ne postoje granice kad je mreža u pitanju. Ako nalete na dobru priliku za intervju, nije čak ni bitno jesu li npr. na medenom mjesecu.

5. PR-ovci odbijaju isključiti telefon jer, kako to obično biva, u trenutku kad bi to napravili, nešto bi značajno propustili! Bili oni u kinu, crkvi ili na vjenčanju nije bitno, jer je mobitel uvijek na „vibri“. Svjesni su da ne bi bilo baš prikladno da se čuje zvuk njihovog mobitela u takvim situacijama, ali šteta bi bila puno veća kad bi im nešto promaklo.

I kako zaključuje Jennifer Michelle Wilson: nemojte kriviti ljude koji se bave odnosima s javnošću jer im to jednostavno teče kroz vene. PR-ovci jedu, sanjaju i znoje se kroz svoj posao, a  njihov moto je:

Internet iz sekunde u sekundu nudi nove priče, vijesti, događaje koje je nemoguće stalno pratiti i postane teško odlučiti što je u pojedinom trenutku najvažnije, koja je priča najbolja. U toj situaciji uskaču društvene mreže: Facebook i Twitter predstavljaju odlične filtre za masu informacija koje kolaju mrežom.

Tako je, primjerice, Aaron Lazenby, DJ na Pirate Cat Radio, pomoću Twittera došao do priče o izborima u Iranu za koju je osvojio i Pulitzerovu nagradu. Jedne je večeri sasvim slučajno primijetio #iranelection kojeg je počeo slijediti na Twitetru i tako je saznao sve o „ukradenim izborima“. Kontaktirao je jednog od svojih izvora s Twittera s kojim je preko Skype-a odradio intervju za svoju radijsku emisiju.

Lauren McCullog je, pak, pomoću Twitteru stupila u kontakt s Janisom Krumom koji je bio u blizini rijeke Hudson u trenutku kada se u nju srušio avion. Krum je na Twitter stavio sliku srušenog zrakoplova, koja je zahvaljujući McCullog postala vrijedno djelo građanskog novinarstva.

Jednako koristan može biti i Facebook koji omogućuje pronalaženje izvora. Na toj se društvenoj mreži nalazi više od 400 milijuna ljudi koje je moguće pretraživati po imenu, zanimanju, networku… Facebook je zapravo poput modernog telefonskog imenika samo s više slika i biografskih podataka.

Tracy Swartz, novinarka koja piše za Chicago`s RedEye, koristi Facebook ne bi li iz prve ruke saznala o stanju na gradskim prometnicima. Zaposlenici u gradskom prijevozu njezini su Fejs prijatelji koji joj redovito šalju informacije o gužvama na cestama, kašnjenju autobusa itd.

Uz bok društvenim mrežama je YouTube koji je poslužio kao odličan izvor snimaka za vrijeme prosvjeda nakon izbora u Iranu, u lipnju prošle godine. Kako je novinarima bilo zabranjeno izvještavati iz Irana, snimke koje su ljudi neprestano stavljali na YouTube bili su jedini prozor u tamošnje događaje. Stanovnici su željeli da svijet što prije sazna što se u njihovoj zemlji zbiva.

Mreže ujedno omogućuju stvaranje brendova pa tako mnoge medijske kuće imaju svoje Twitter ili Facebook stranice ili fan grupe. Na taj se način žele još više približili svojim čitateljima i time dobiti na popularnosti. Jutarnji list i Story su dobri domaći primjeri na čijim Facebook profilima možete naći linkove najnovijih vijesti.

Dakle, novinarima stoje na raspolaganju mnogi web alati, a na njima je da ih istraže, upoznaju se s njima i naposljetku, da iskoriste sve prednosti koje oni pružaju.

Sve što smo do sada pisali o društvenim mrežama pročitajte ovdje.

1. Jim Everett , nekadašnji profesionali igrač NFL-a napada novinara Jima Rome-a

2. Vince McMahon, vlasnik WWE-a (World Wrestling Entertainment) naljutio se kad ga se upitalo o brojnim smrtima u wrestlingu

3. Mike Tyson prekida intervju

4. Nekadašnji trener NFL-a Jim Mora psuje na reportera

5. Dennis Green, pobješnjeli trener Arizona Cardinals-a

6. Kirk Fordice, bivši guverner Mississippija želi se potući s novinarom koji ga je upitao o njegovoj bračnoj nevjeri

7. Solange Knowles, sestra poznate Beyonce ne zna razliku između prijenosa uživo i “off the record” diskusije

Dakle, za uspješan intervju važno je ostati sabran, biti dobro pripremljen, fleksibilan te jasno odgovarati na pitanja, po mogućnosti bez neprimjerenih izraza, odnosno ponašati se suprotno od ovih 7 gostiju.

Naime, Rielle Hunter, Edwardsova ljubavnica dakle, pristala je na ekskluzivan intervju za američki magazin GQ. GQ je pravi muški časopis gdje se žene može puno ćešće zamijetiti na fotografijama nego u tekstovima. Hunter je tako svoju dušu otvorila novinarki kojoj je tekst trebao samo da poprati njene fotografije, te joj je ispričala sve detalje ljubavne veze s Edwardsom.

Tako je Rielle  „džabe“ otvorila dušu, a mogla je priču dobro naplatiti. Hunter je valjda htjela sebe prikazati „onakvom kakva jest“ jer su mediji o njoj stvorili negativan imidž, a za to je dobila i Edwardsov blagoslov jer „zna koliko joj je istina važna u životu“. Uglavnom…

Potom- šok i nevjerica! Rielle Hunter je zbog intervjua na kraju navodno plakala puna 2 sata, kad je vidjela svoje golišave slike objavljene uz intervju koje, po njenom mišljenju izgledaju „vulgarno i odvratno“. Fotografiju na kojoj pozira držeći kćer na grudima, ocijenila je pak “neukusnom”. Iz GQ poručuju kako je Hunter bila svjesna činjenice da će editorijal biti seksi i zavodljiv, dok ona tvrdi kako je povjerovala obećanju fotografa Marka Seligera da će editorijal biti profinjen.

E pa sad… zašto je onda pristala na fotografiranje, odjevena samo u bijelu košulju? Zašto se slikala s kćerkom na grudima? Možda je tijekom slikanja budna spavala . Ili se jednostavno malo preračunala pa je dobila publicitet kakvom se nije nadala? Što god… trebala je o tome prije razmišljati!

Dakle, iz cijele ljubavne afere Edwards-Hunter imali smo dva dobra primjera kako se u kriznim i bilo kakvim drugim situacijama NE komunicira!

Detaljnije je o cijeloj priči u više nastavaka i uz puno detalja pisao Jutarnj list:

‘Zbog mene je John Edwards ostavio ženu koja ima rak’
Nakon seks afere, istraga o malverzacijama
Videosnimke seksa Edwardsa i ljubavnice
John Edwards: Zbog djevojke s kamerom izdao svoju obitelj i naciju
Najškakljiviji trenutak: Golu ljubavnicu od senatorove pratnje spasio lanac na hotelskim vratima
John Edwards: Čim je javno obznanio da mu je žena bolesna, poslao je cvijeće ljubavnici
JOHN EDWARDS – ‘Sakrij sve! Gladni i jadni trebaju me u Bijeloj kući’
John Edwards: Ako DNK test pokaže da sam ja otac, lažirat ćemo ga za javnost
‘Prijatelju, molim te, izjavi da je dijete moje ljubavnice – tvoje’

Više članaka na temu Johna Edwardsa potražite ovdje.

Potom su bombastičnom mistificiranju pridonijeli i drugi mediji prenijevši vijest. I eto vraga, svi očekuju uz “iseljeničke milijune”, tajne dokumenti i tko zna što sve ne. Uzbuđenjima nije bilo kraja do stvarnog otvaranja sefa.

Prema pisanjima jednog tjednika, neposredno nakon smrti prvog predsjednika Franje Tuđmana, njegovi bliski suradnici u glavnom su sefu pronašli izvode bankovnih računa u iznosu od oko dva milijuna tadašnjih njemačkih maraka hrvatskih iseljenika. Igrom slučaja, ta je tajna izašla na vidjelo baš sada kad se trebao otvoriti i taj posljednji sef, koji se nalazi u predsjednikovoj sobi za odmor.

Kako piše na onom grafitu “kad ja tamo, a ono međutim”. Nit love, nit dokumenata, tek nešto odlikovanja, neki nevažni, osobni papiri Stjepana Mesića te prazna, plastična bočica poput onih za lijekove. A i bivši predsjednik je dobio po nosu jer je tvrdio da sef nije otvorio. Sve u svemu, ništa!

Ova je priča očito služila za podizanje prodaje novina i gomilanje klikova, čime se ujedno podcijenilo publiku.

No, to nije jedini primjer kojem smo ovih dana mogli svjedočiti. Prekjučer je tako, na jednom portalu krenula priča o kućnom porno uratku Blanke Vlašić. Spomenuti portal je navodno dobio ponudu da ga otkupi, ali je to odbio uz objašnjenje da “ne objavljuju porniće, pa neće objaviti ni ovaj, ali znate kako to ide na internetu.” I naravno, to je pokrenulo lavinu natpisa o Blankinom porniću. I kako je završila cijela hajka? Mislim da svi znamo, pa i oni moralisti koji nikad takvo što ne bi ni škicnuli, u tom porniću uopće nije naša najbolja sportašica, već tko zna tko, što uopće nije ni bitno. Sam je autor i urednik portala na svom Facebook profilu napisao «danas je dobar dan za pljuvanje moje malenkosti, jer sam danas JA zaje***. Ne novinari, nego baš ja. Pa bih zamolio da počnete». Lijepo je, ako ništa, znati da ima onih koji znaju priznati pogrešku.

I za kraj, još jedan, malo drukčiji primjer kako se pokušalo “preveslati” novinare, a jasno time i čitatelje, gledatelje i slušatelje. Dakle, početkom mjeseca mnoge su redakcije dobile poziv za pressicu jer krapinsko-zagorski župan kupnje novi službeni automobil u iznosu od 400.000 kuna. I kako to već ide, digla se rasprava o bahatosti župana koji u vrijeme krize kupuje tako skup auto itd. itd. I stigli novinari na konferenciju i “1. april”! Nema auta, nije se kupio niti se namjerava kupiti. Župan se okoristio marketinškom gerilom, ili je tako savjetovan da se izvuče zbog želje za Mercedesom, kako komentiraju mnogi po Facebooku-u, da bi promovirao svoj turistički projekt “Bajka na dlanu”. Upotrijebio je „trik“ da bi pridobio medijsku pozornost i što je postigao? Novinari su nakon odslušane «bajke» opet krenuli s pitanjima u automobilu. Bajka ipak nije dobila svojih “5 minuta slave”. I mislim da nitko zapravo ne zna kakva bajka zapravo.

Koliko god nam se čini da se publici može podvaliti skoro bilo što, to jednostavno nije tako. Nema smisla podcjenjivati čitatelje, jer na kraju krajeva, kad se sef s početka priče otvori, a u njemu ništa, priča dobiva prilično bezvezan završetak: Jesu li sad oni napravili budalu od mene? Čekamo nekakvo provaljivanje, potežemo rasprave oko kupovine ili objave nekakvog pornića ili pak pričamo o nekakvim mečkama, a čemu?

Pri samom pogledu na teme konferencije, ističe se mnoštvo zanimljivih naslova, primjerice poput onog “Kako se dobro posvađati” o čemu će govoriti Ljubica Uvodić Vranić, psiholog psihoterapeut ili “Kako osusiti ves bez kvacica – „nova retorika“ u elektroničkim medijima (Facebook, blog, forumi, mobiteli)” novinara i književnika Renata Baretića.

Program Ciceron konferencije potražite na službenim stranicama organizatora.

1. Zahvala novinarima koji su objavili našu priču

Novinari nam zapravo ništa ne duguju i nisu dužni objaviti našu priču, pogotovo kad uzmemo u obzir stotine drugih vijesti koje im svakodnevno stižu u redakcije. Stoga, kad objave našu priču, učinili su nam uslugu. Istina, donekle smo i mi njima pomogli jer smo im dali privlačan materijal za njihove čitatelje, ali ipak ne bi smijeli zaboraviti zahvaliti im, bilo da je riječ o lokalnom ili pak nacionalnom mediju.

2. Zahvala klijentima na njihovoj lojalnosti

Ma koliko se mislilo da je puno teže pridobiti nove klijente nego zadržati one stare, važno je posvetiti puno pažnje odnosu sa sadašnjim klijentima, a to možemo postići tako što ćemo zaposlenike potaknuti da iskažu zahvalnost klijentima, slanjem poruka sa zahvalama (preporučuje se ručno napisana poruka koja je učinkovitija od e-maila ili telefonskog poziva jer je dugotrajnija) ili pak, tako što ćemo vjernim klijentima ponuditi popuste.

3.  Zahvala zaposlenicima na napornom radu

Zadovoljni i sretni zaposlenici bit će ujedno i puno produktivniji u izvršavanju svojih poslovnih obveza. To pridonosi i izgradnji boljih odnosa između poslodavca i zaposlenika, što će se u konačnici odraziti i na uspješnost posla.  Zahvalnost se može iskazati dodjeljujući im nagrade, omogućavajući im dane odmora te pismenim porukama zahvale u kojima se svakom zaposleniku iskazuje radi čega ga se cijeni, ma koliko patetično to zvučalo…

P.S.

Hvala na pozornosti.

Facebook je 4. veljače proslavio 6. rođendan, taj gigant online socijalizacije o kojem smo pisali toliko mnogo jer, ako ništa drugo, brojke govore same za sebe. Danas ima više od 400 milijuna članova diljem svijeta, od kojih se polovica svakim danom barem jednom ulogira i na toj mreži provede oko sat vremena.

Prvobitan cilj njegovog osnivača Marka Zuckerberga, harvardskog studenta računalnih znanosti, bio je internetsko povezivanje svojih kolega sa sveučilišta. Međutim, Facebook je pokrenuo pravu globalnu revoluciju međuljudskih odnosa. Naime, više od 35 milijuna korisnika mijenja svoje statuse svaki dan, više od 3.5 milijarde web linkova, novinskih priča, postova na blogovima, bilješki, foto albuma itd. se svaki dan podijeli s ostalim korisnicima te mreže te se više od 3,5 milijuna događaja kreira svaki mjesec. Prosječan korisnik ima 130 prijatelja, mjesečno pošalje osam zahtjeva za prijateljstvo, a više od 65 milijuna korisnika mreži pristupa sa svojih mobilnih uređaja.

Prema procjenama, trenutačno je 775.000 punoljetnih korisnika Facebooka u Hrvatskoj, a kad se tomu pribroje i tinejdžeri, broj je znatno veći. Kako navodi Igor Škunca iz tvrtke Httpol, istraživanja pokazuju da dvadeset najposjećenijih hrvatskih internetskih stranica zajedno imaju manju posjećenost od ove društvene mreže.

Putem Facebooka se dogovaraju sastanci, proslave rođendana, organiziraju prosvjedi, razmjenjuju skripte i domaće zadaće, oglašava itd. pa možemo reći da je on prisutan u gotovo svakom društvenom segmentu.

– Informiranje, uvjeravanje i povezivanje tri su osnovna postulata Facebooka. Društvene mreže posve će izmijeniti svijet, ljudi se sve više brinu o svom virtualnom identitetu. Ako se danas ne pojavite na Facebooku, ne promijenite li svoj status, prijatelji vas odmah zovu da vide jeste li bolesni, je li vam se što dogodilo – rekao je naš Krešimir Macan za Večernji list.

Kako kaže, korisnici društvene mreže stvaraju svoj mali svijet, društvo prijatelja koje povezuju zajednički odnosi i interesi. Upravo je ova povezivost izdignula Facebook na vrh popularnosti. Time se u posljednje vrijeme koriste i hrvatski oglašivači koji pažljivo kreiranim reklamnim kampanjama svoje proizvode i usluge predstavljaju ciljanoj publici. Nisi na Facebooku? Mlađi korisnici danas takvo ponašanje označuju “lošim”.

Kako kaže dr. sc. Goran Bubaš, koji na varaždinskom Fakultetu organizacije i informatike predaje online komunikaciju, ako nemaš svoj profil jednostavno, nisi u trendu. Osobu bez profila izoliraju vršnjaci ili skupina u kojoj se kreće. Još jedna zanimljivost je, smatra dr. sc. Buboš, da korisnici u zrelijoj dobi, koji se donedavno nisu koristili društvenim mrežama, prelaze na Facebook.

Ipak, ima i onih koji vjeruju da budućnost Fejsa nije blistava. Naime, utipkate li “the end of Facebook” u Google, pojavit će se preko dva i pol milijuna rezultata. Sve je više skeptika koji na tvrdnji da je povijest interneta prepuna leševa društvenih mreža, vjeruju da će ista mračna sudbina zadesiti i ovog diva. Prema Telegraphu, najvjerojatniji uzrok ‘smrti’ Facebooka bit će sam Facebook, odnosno opcija Facebook Connect koja omogućava da se s korisničkim podacima na Fejsu ulogirate na druge stranice. Stoga, ma koliko briljantna ideja bila, prema autoru spomenutog članka, sve je manje razloga da se zaista bude na FB-u, stoga i oglasi objavljeni ondje postaju sve manje vidljivi. Teško je to meni sad zamisliti, ali isto tako, uzbudljiva je ideja da nas svakog trena može zaskočiti nešto toliko novo i dobro da za sobom odvuče nevjerojatnih 400 milijuna korisnika.

Reagiranje na medijske izvještaje – FIMI – MEDIJA nije PR agencija niti je članica ijedne strukovne udruge u odnosima s javnošću

Kao predstavnici profesionalnih savjetnika u struci odnosa s javnošću dužni smo reagirati na učestalo povezivanje poslovanja tvrtke Fimi-medija s djelatnošću odnosa s javnošću. Fimi medija nije članica niti jedne strukovne organizacije koja okuplja profesionalce, odnosno tvrtke koje se bave odnosima s javnošću. Stručnoj javnosti je stoga nepoznata djelatnost i projekti navedene tvrtke.

Prema medijski dostupnim informacijama većina ugovora tvrtke Fimi-medija odnosila se na posredovanje u zakupu medijskog prostora ili organizaciju događanja, što je po opisu djelatnosti u nadležnosti promotivnih usluga koje nude marketinške, odnosno specijalizirane agencije za zakup medija ili organizaciju događanja. Navedene vrste djelatnosti nemaju dodirnih točaka s radom agencija za odnose s javnošću prema strukovno definiranim standardima kojega se agencije organizirane u strukovnoj udruzi pridržavaju.

S ciljem očuvanja digniteta struke profesionalaca u odnosima s javnošću, molimo medije da u daljnjem praćenju ove afere ne koriste izraz PR agencija ili agencija za odnose s javnošću jer time javnost dovode u zabludu nanoseći trajnu štetu cjelokupnoj struci u Hrvatskoj.

Kao struka, podržavamo otvaranje teme natječaja za državne institucije, tvrtke u vlasništvu države te ostale obveznike javne nabave koji su se u dosadašnjoj praksi pokazali nedovoljno transparentnima te su kao takvi otvorili prostor za stručnoj javnosti nepoznate tvrtke koje u većini slučajeva dobivaju poslove, a bez dostatnih kompetencija i referenci.

Dubravka Jusić, predsjednica HUOJ-a

i

Dijana Kobas Dešković, predsjednica Udruge agencija za odnose s javnošću u osnivanju

Premijer je prepoznatljiv po svojim tamnim, lagano naboranim odjelima, te uvijek umornim izrazom lica. Na ovoj listi našlo se još dva svjetska političara: na trećem je mjestu francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, za kojeg kažu da bi se više trebao brinuti o odjeći, a manje o svome niskom stasu, dok je osmo mjesto zauzeo sjevernokorejski lider Kim Džong-il.

Po svemu sudeći, čini se da je uzrečica «odijelo ne čini čovjeka» zastarjela. Iako Gordon Brown nije ni maneken, a ni hollywoodski glumac, to se od njega, kao javne ličnosti, očito očekuje što potvrđuje kako izgled sve više dobiva na važnosti. Sjetimo se samo nedavnih predsjedničkih izbora, tijekom kojih su se novinari okomili na Ivu Josipovića i na njegov izgled «kuhane noge». Josipoviću se zamjeralo nedostatak karizme i strasti, ali eto njegov fizički izgled nije presudio izbornoj utrci. Sada mu neki modni kritičari prigovaraju, kao i Brownu, dosadan profesorski stil u oblačenju. S druge smo pak strane imali hrvatskog George Clooneya, odnosno naočitog, nezavisnog kandidata Nadana Vidoševića. Iako nije bio u pitanju izbor za Mistera Hrvatske, neki su vjerojatno za njega glasali i zbog ljepote. No, to mu nije pomoglo ni da uđe u drugi izborni krug.

Međutim, uzmemo li primjer Johna F. Kennedya i Richarda Nixona, uvjeriti ćemo se da izgled i dojam koji ostavljate mogu biti presudni. Naime, 1960. godine održana je prva tv debata predsjedničkih kandidata u povijesti, koja je imala veliki učinak na ishod izbora. Mlađahan, vitalan i preplanuo Kennedy pobijedio je umornog i iscrpljenog Nixona. Kako se kasnije uspostavilo, televizijski gledatelji koji su pratili debatu, glasali su za Kennedy-a, koji je svojom pojavom ostavio snažan dojam, dok su radijski slušatelji, uglavnom glasali za Nixona jer ih je prvenstveno dojmilo ono što je on rekao. Bi li Kennedy pobjedio da nije tako dobro izgledao? I da Nixona nije boljelo koljeno?

Vjerojatno ne bi, ali zar je to uistinu toliko važno kad je politika u pitanju? Hoćemo li kvalitetnog političara odbaciti jer nema uz sebe Modnog Mačka? Izgled bi trebao biti važan, ali kao dio cjelokupnog «paketa», a ne kao nešto na temelju čega ćemo ocjenjivati kompetentnost osobe.

Cijeli članak možete pročitati ovdje.