Podjela 80 mandata Kukuriku koalicije će izgledati ovako – SDP 63, HNS 12, HSU 3 i IDS 2.

Ladonja je u VIII. izbornoj jedinici prešla prag od 5%, no nije dobila mandat. Naime i na izborima 2007. HSU je u toj jedinici prešao prag i svejedno nije dobio mandat zbog raspodjele po D’Hondtu.

Na stranicama Državnog izbornog povjerenstva možete naći konačne službene rezultate izbora, a niže je prikaz listi koje su prešle prag po izbornim jedinicama.

U nastavku donosimo postotke i raspored mjesta u Saboru prema izlaznim anketama te usporedo konačne službene rezultate za izbor zastupnika u Hrvatski sabor . Kod izlaznih anketa prikazali smo sve liste koje su osvojile barem 4% glasova. Bit će zanimljivo usporediti izlazne ankete i stvarne postotke.

Ovo su službeni rezultati Državnog izbornog povjerenstva:

1.     Izborna jedinica

2.     Izborna jedinica

3.     Izborna jedinica

4.     Izborna jedinica

5.     Izborna jedinica

6.     Izborna jedinica

7.     Izborna jedinica

8.     Izborna jedinica

9.     Izborna jedinica

10.   Izborna jedinica

11.    Izborna jedinica

Ukupno Republika Hrvatska

Do sada ste mogli zaključiti da tiskovna konferencija nije dobro rješenje. Brojni su problemi: rasvjeta će biti prejaka što će vam dodatno istaknuti podočnjake od neprospavane noći, dugo traje pa nećete moći kontrolirati govor tijela, gubit ćete koncentraciju i nećete moći ponoviti rečenicu koji ste krivo formulirali… No najveći problem je da će vam novinari postavljati svakakva pitanja. Ako ste se unatoč savjetu ipak odlučili na tiskovnu konferenciju i pozvali novinare iz svih medija, uključujući i one elektronske, svakako nemojte zabraniti izravan prijenos tiskovne konferencije. Nikome nije uspjelo zaustaviti ni Reuters ni Twitter, a tih će pola sata odgode samo poslati krivu poruku.

Odjenite se dostojanstveno, ne kitite se previše, i ne šaljite dvosmislene poruke suvišnim detaljima. Komunicirajte na način na koji i inače komunicirate, ne konstatirajte očigledno, novinari nisu došli slušati prazne fraze i floskule, došli su čuti i javnosti prenijeti konkretne informacije i rješenja koja nudite za izlazak iz nastale situacije.

Vaša spremnost na suradnju s institucijama i nije neko rješenje jer se to jednostavno podrazumijeva – ta ista javnost kojoj se obraćate također mora surađivati s institucijama. Svaka bitna promjena stila komunikacije otkrit će da je problem veći nego što ga želite prikazati: prelazak s uobičajenog „ja pa ja“ na „mi pa mi“ još je jedno ukazivanje na ozbiljnosti situacije.

Izbjegavajte licemjerje, fraze, biblijske pojmove ili metafore pogotovo ako niste sigurni u njihovo točno značenje.

Bumerang se vraća lovcu ukoliko je promašio metu a predzadnja postaja na križnom putu je skidanje Isusa s križa.

Budite dosljedni, ako ste tolerirali nepravilnosti kada su vama išle u prilog, nemate pravo prozivati druge za to isto jer vam sada to ne ide u prilog. Informacije iz tajnih uskočkih izjava i zaštićene izjave svjedoka koje se svakodnevno pojavljuju u medijima i poprimile su tolike razmjere da ih se više ne može nazvati curenjem. To je postala prava bujica. I dok ovo pišem, na naslovnici sutrašnjih dnevnih novina najavljuje se novi, vrlo indikativan dokaz iz još jedne tajne istrage.

Sve i ako su drugi učinili upravo ono što se vama stavlja na teret, time se ne možete pravdati javnosti! A nije ni argument na sudu. Stoga takve argumente nemojte nuditi, ljude to nervira. Izjava koju dajete mora biti kratka i jasna. Odete li u širinu, izgubit ćete se i ostaviti dojam da baš i nemate pojma o čemu govorite. To je upravo ono što želite izbjeći!

Nipošto se ne smijete obračunavati s novinarima. Oni rade svoj posao. Ako su negdje pogriješili, postoji institucija prava na ispravak ili prava na odgovor pa i sudska zaštita prema Zakonu o medijima. A propisani su i rokovi u kojima se te mjere mogu primijeniti. Ne možete im diktirati teme o kojima će pisati, oni se vode svojim interesima i interesima izdavača za kojeg rade. Vaša tiskovna konferencija koju ste sazvali u krizi svakako nije dobro mjesto za obračun s novinarima.

Novinari su tu da vam postave pitanja. A vi ste sazvali tiskovnu konferenciju jer želite odgovoriti na njihova pitanja. Ukoliko imate odgovore za koje novinari nemaju pitanja, onda te odgovore priopćite u početnoj izjavi. Ne smijete se ljutiti ako vam postave pitanje koje niste htjeli, rekli smo vam da ne sazivate tiskovnu konferenciju, zar ne? Pokušajte odgovoriti u stilu: „u ovom trenutku vam ne mogu odgovoriti na to pitanje“ ili se izvucite na neki način, ali nemojte napadati novinara zbog njegovog pitanja, pa on je tu da bi vas pitao ono što njega i njegovu publiku zanima.

Novinari vas mogu sačekati i na izlasku s tiskovne konferencije. Premda ste vi završili svoj posao s novinarima, nadajmo se uspješno, oni i dalje rade svoj posao. Ne postoji profesionalni novinar koji neće iskoristiti i tu mogućnost da vas nešto upita. Ukoliko vam se pitanje ne sviđa radije se napravite da ga niste čuli, odgovorite nešto drugo, ali nipošto nemojte vrijeđati novinare niti ih prozivati da bi bilo bolje da nešto rade. Oni upravo rade svoj posao – a to je, ponovimo, postavljanje pitanja koja zanimaju javnost.

Ponovimo što smo u ovoj lekciji naučili: razmislite dvaput prije nego sazovete tiskovnu konferenciju!

Zakon o medijima jamči svakome da može od glavnog urednika zatražiti ispravak objavljene informacije.  I Kodeks časti hrvatskih novinara propisuje to isto. No pisanjem zahtjeva za ispravak najčešće započinju igre bez granica kojima ću se baviti u narednim člancima.

Jučer me je nazvala klijentica i upitala ima li smisla demantirati uradak Nika Titanika. Upit me je malo zbunio. Doista ne znam kako bih to napravio. Što bih trebao napisati u zahtjevu za ispravak? Da nema takvu frizuru ili da ne nosi Hello Kitty ukosnicu? Zaključak, premda očit, možda treba ponovno napisati: humor i satira se ne demantiraju…

Kako ovo demantirati? Premijerka nije nikada nosila oklop i jahala konja?

Pogledajmo primjer: Aleksandar Stanković je u svojoj kolumni na Portalu Oko napisao između ostalog napisao i tekst pod naslovom „Josip Đakić je žena!“. Razlog ovakvom tekstu Stanković navodi već u prvoj rečenici „Uvrijeđen traži 100 hiljada kuna jer sam u siječnju rekao da je premijerka Jadranka Kosor stvorila 500 tisuća branitelja.“

Ne treba provoditi anketu tko je nakon što je pročitao sporni tekst uopće pomislio da je Josip Đakić žena. Ipak, Josip Đakić šalje glavnom uredniku Portala Oko zahtjev za ispravkom objavljene informacije kojim traži da se svekolikom puku da do znanja kako Stanković griješi. Očite ironične Stankovićeve hiperbole Đakić je odlučio po odvjetniku Tonćiju Ravliću taksativno pobrojati i ispraviti:

“Zašto Đakić misli da je Kosor?”,”…nećemo se pretvarati da smo ona.”…Pahor voli žene, korpulentnije i poštene, a ti to nisi.”,”Nećemo doći na sud i predstaviti se kao Jadranka Kosor jer to je lažna legitimacija, nepoštivanje suda, a sudac ima oči i to nema smisla Josipe! Jadranka Kosor je žena, a ti si muško! Zašto ti želiš biti žena?”, podnaslov u tekstu: “Đakić je majka”, “A onda odjednom, želiš biti Jadranka??? Nikome od nas koji te poznajemo nije bila jasna tvoja želja za promjenom spola.”, Ti si jednostavno moj Josipe postao obijestan. Prohtjelo ti se iz hira biti žensko jer ti u životu predobro ide.”, “Htio si dobit pare-dobio si i htio si biti nejednak-nejednak si. E sad…ni to više nije dovoljno da htio biti Jadranka.”, “Shvati da si neponovljiv i odjebi s tom željom da budeš Jadranka.”.

U odnosu na gore citirane, netočne informacije čiji ispravak zahtijevamo:

Netočne su informacije da g. Josip Đakić misli da je Jadranka Kosor i da se pretvara da je Jadranka Kosor jer se g. Josip Đakić nikad, ni u privatnom ni u poslovnom životu, nije pretvarao da je Jadranka Kosor. G. Josip Đakić ima svoj identitet i ne pretvara se da je netko drugi.

Nadalje u članku autor navodi da je g. Josip Đakić nije pošten rečenicom: “…Pahor voli žene, korpulentnije i poštene, a ti to nisi,”, te na taj način bez ikakvih dokaza iznosi tvrdnje o poštenju g. Josipa Đakića, koje tvrdnje nisu ni točne ni istinite.

G. Josip Đakić nikad nije došao na sud i predstavio se kao Jadranka Kosor te se na taj način lažno legitimirao odnosno nepoštivao sud jer je to g. Josip Đakić uvijek postupao isključivo u svoje osobno ime ili kao predstavnik HVIDRA-e, čiji je predsjednik, što je lako moguće provjeriti te su i ove objavljene informacije netočne.

Osim toga, u tekstu su objavljene informacije da je g. Josip Đakić žena (na više mjesta) odnosno da je majka, što, kao što je općepoznato, nije istina.

Rečenice u kojima autor navodi da je g. Josip Đakić želi biti žena te da želi promjenu spola su netočne i neisitinite jer g. Josip Đakić nikad nije želio niti bi ikad pristao na promjenu spola, odnosno nikad nije želio biti žena.

Rečenicama “Ti si jednostavno moj Josipe postao obijestan. Prohtjelo ti se iz hira biti žensko jer ti u životu predobro ide.”,” “Htio si dobit pare-dobio si I htio si biti nejednak-nejednak si. E sad… ni to više nije dovoljno da bi htio biti Jadranka.”, “Shvati da si neponovljiv i odjebi s tom željom da budeš Jadranka.”

Autor navodi da je navodna želja naše stranke za promjenom spola rezultat njegovog hira i obijesti, što kao što smo naveli, nije istina.  Nadalje, autor članka navodi da je g. Josip Đakić dobio pare I da je htio biti nejednak. G. Josip Đakić je svoj novac zaradio vlastitim radom i nikako pare nije “dobio”, a nije ni nejednak u odnosu na druge, jer je u RH svakome zajamčena jednakost pred zakonom, a koja temeljna sloboda je propisana Ustavom RH.

Sve taksativno navedene rečenice impliciraju da g. Josip Đakić želi biti Jadranka Kosor, te da se predstavlja kao Jadranka Kosor u postupcima pred tijelima sudbene vlasti, zatim da želi biti žena i zbog toga promijeniti spol, odnosno da je “pare” koje ima “dobio”, čime se g. Josipa Đakića prikazuje u negativnom svjetlu, što je g. Josip Đakić doživljava kao povredu svojih prava i interesa.

Pretpostavljam da je glavni urednik s radošću objavio ovaj zahtjev za ispravkom.

Premijerka Kosor prepoznala je broš kao originalni komunikacijski kanal te već dulje vrijeme šalje poruke odabirom broševima na reveru. Premda je po komunikaciji broševima u svijetu poznata američka državna tajnica Madeline Albraight, broševi su u Hrvatskoj praktički postali sinonim za Predsjednicu Vlade. Do sada smo mogli vidjeti više ili manje maštovite uratke: škorpione, metle, odškrinuta vrata… A svjedočili smo i ponekom odgovoru od broja nezaposlenih kojeg je nosila Severina do jučerašnjeg podsjećanja na odnos sadašnje premijerke s bivšim premijerom u režiji Foruma mladih.

Poklanjanje takvog broša Premijerki legitimna je politička akcija zainteresirane političke skupine i primjer situacije u kojoj ste primorani javno primiti političku poruku. Nađete li se u takvoj situaciji najbolje je našaliti se na svoj račun. Nakon što ste primili takav poklon, zahvalite se, nasmiješite i nastavite sa dotadašnjim sugovornicima temu koju ste već započeli, ili otpočnite razgovarati o nečem drugom. Nemojte dalje raspravljati o poklonu, primanje političke poruke ne smije vas vidno pogoditi.

Click here to view the embedded video.

Kako se u tom slučaju ne treba ponašati jest reakcija premijerke Kosor na primljeni broš na Rabu. Premda je prvotna reakcija bila dobra, osmjeh i možda tek prizvuk ljutnje u komentaru „jako ste originalni“ daljnja rasprava o duhovitosti, ukusu, odgoju i političkoj kulturi bila je potpuno suvišna i potvrda da je mala diverzija Foruma mladih uspjela. A što se tiče tvrdnje premijerke da oni to ne bi „priuštili njihovom predsjedniku“ podsjetimo se na vrlo uspješan, originalan performans mladeži HDZ-a koji su kao komentar na Milanovićeve tvrdnje o Saboru i boli u preponama organizirali tjelovježbu i rastezanja na Iblerovom trgu.

Politička Hrvata kultura u i dalje će se razvijati i ovakvih će pojava zacijelo biti sve više, stoga se pripremite za „aktivno i pasivno komuniciranje“.

Zadnjih dana svjedoci smo kvazi-kopernikanskog obrata: Premijerka svojim izjavama dovodi u pitanje postulat pridržavanja zakona “kao pijan plota”. Čak nije riječ o običnom zakonu – već o Ustavu RH.

Prvo je na proširenoj sjednici Središnjega odbora HDZ-a na zagrebačkom Velesajmu Premijerka izjavila „Bez obzira kada će se potpisivati pristupni ugovor s EU, potpisat ću ga ja“, ipak, par dana kasnije nešto je ublažila retoriku – u Dnevniku NoveTV je rekla “Uvjerena sam da ću to biti ja, ali tko će potpisati pristupni ugovor u ovom je trenutku i nevažno“.

Jučer je u Novom listu objavljen tekst „Neugodno iznenađenje za Banske dvore: Josipović određuje tko će potpisati ugovor s EU, a ne Kosor“ premda novinar tu činjenicu pripisuje nekim navodnim europskim pravilima i uzancama.

Tim Jadranke Kosor potom pušta nove probne balone. Tako je “sugovornik iz vrha Vlade” koji nije želio uopće komentirati mogućnost da i Josipović supotpiše europski Ugovor i tako podijeli povijesni trenutak s premijerkom izjavio: „Ne znamo odakle sad to! Nismo još razgovarali o tome, ali ne može nama Europa određivati tko će i kako određivati potpisnike, mi smo parlamentarna demokracija i imamo svoj Ustav kojim se regulira tko potpisuje međunarodne ugovore“. Što govori Ustav na kojeg se poziva sugovornik iz vrha Vlade pročitajte na kraju teksta!

Drugi sugovornik iz Vlade bio je ne manje rezolutan: »bilo bi neobično da Ugovor o pristupanju EU potpiše i Josipović, koji je bio protiv arbitražnog ugovora sa Slovenijom bez kojega ne bi bilo deblokade pristupnih pregovora«.

Prije ovakvih “probnih balona” ipak bi bilo dobro posavjetovati se s PR službom: oni će vas upozoriti da se držite provjerenih činjenica i da budete sigurni na što se točno pozivate, jer Ustav RH (nisu nam uopće potrebne neke “europske regule”) u članku 140 vrlo jasno propisuje:

“Hrvatski sabor potvrđuje međunarodne ugovore koji traže donošenje ili izmjenu zakona, međunarodne ugovore vojne i političke naravi i međunarodne ugovore koji financijski obvezuju Republiku Hrvatsku.
Međunarodne ugovore kojima se međunarodnoj organizaciji ili savezu daju ovlasti izvedene iz Ustava Republike Hrvatske Hrvatski sabor potvrđuje dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.
Predsjednik Republike potpisuje isprave o ratifikaciji, pristupu, odobrenju ili prihvatu međunarodnih ugovora koje je Hrvatski sabor potvrdio na temelju stavka 1. i 2. ovoga članka.
Međunarodne ugovore koji ne podliježu potvrđivanju Hrvatskoga sabora sklapa Predsjednik Republike na prijedlog Vlade ili Vlada Republike Hrvatske.”

Ispostavilo se da je jako jednostavno blokirati  Facebook stranicu konkurencije, političkog neistomišljenika ili susjeda koji vam je još pred deset godina razrezao loptu.

U nastojanju da se riješi konkurencije s nekoliko stotina tisuća fanova, netko se jednostavno požalio FB službi za korisnike da ta stranica krši intelektualno vlasništvo.

Administrator stranice dobio je e-mail obavijest u kojoj je jednostavno pisalo:

„Onemogućili smo vam pristup sadržaju kojeg ste objavili na FB zbog pritužbe treće strane da vaš sadržaj krši njihova autorska prava.

Savjetujemo vam da razmotrite sadržaj kojeg ste objavili na FB te da provjerite da niti jedna vaša objava ne krši autorska prava, jer je naša politika izbrisati račune onih koji opetovano krše autorska prava…“

Zanimljivo je da FB ničim nije ukazao na sporan sadržaj, a na stranicama našeg portala svakodnevno ima nekoliko desetaka objava s linkovima na autorske članke objavljene na portalu. Administrator je poslao zahtjev FB službi za korisnike (ako se tako može nazvati) da mu ukažu na sporan sadržaj.

Odgovor je bio zanimljiv:

„Uklonili smo vaš sadržaj nakon pritužbe treće strane. FB korisnicima je zabranjeno objavljivati zaštićene materijale.

Ukoliko mislite da smo pogriješili pri uklanjanju spornog sadržaja molimo da kontaktirate izravno osobu koja je uložila žalbu te da s njima riješite problem.

Notice #: [XXXXXX]
Contact Information:
Name – [ABC]
Email – [ABC@XXXXXXX.com]

Dođe li do sporazuma između vas i druge strane, zamolite drugu stranu da nam elektronskom poštom potvrdi postignuti sporazum. Facebook ne može omogućiti pristup blokiranom sadržaju bez suglasnosti strane koja se žalila…„

Sve bi bilo u redu kada bi dostavljeni kontakt podaci bili stvarni – adresa je bila nepostojeća! U obrascu za prigovor može se napisati bilo što – nije predviđena nikakva provjera (osim napomene da će e-mail adresu koju upišete vjerojatno proslijediti drugoj strani)…

FB jednostavno ne traži nikakav dokument kojim bi se potkrijepila pritužba o kršenju autorskih prava.

Administrator je poslao žalbu FB i priložio dokumentaciju koja dokazuje da su objavili isključivo svoj autorski materijal te da ni o kakvom kršenju prava nema govora, no iz FB su odgovorili:

„cijenimo vaš trud no ne možemo se uplitati u spor između trećih strana. Kad god primimo ovakvu pritužbu moramo djelovati. Ukoliko vjerujete da pritužba nije osnovana, savjetujemo vam da to riješite s trećom stranom izravno. Ukoliko treća strana povuče pritužbu mi ćemo biti sretni omogućiti pristup spornom sadržaju, kao i u slučaju odgovarajuće sudske presude“

Dakle, FB neće donijeti nikakvu odluku sam, a administratoru preostaje tužiti nepoznatu osobu koja mu je zagorčala život i godine rada…

Budući je domena navedene e-mail adrese bila valjana, administrator je ipak pokušavao poslati mail i nakon zamjene samo jednog slova u adresi uspio dobiti nekog tko je izjavio da nema nikakve veze s pritužbom, no bio je ljubazan pomoći tako da je poslao poruku FB „kako je spor riješen“ sukladno dobivenom naputku.

Stranice portala kojeg pratim bile su „normalne“ svega jedan dan – opet je krenula navala linkova i nagradnih igara. Opet sve ispočetka, i tako četiri puta u zadnjih mjesec dana. Ni nakon treće krađe stranica, FB nije htio prihvatiti da je netko nesretnog administratora „uzeo na zub“: krađa se ponovila do sada četiri puta. A slično se dogodilo sa stranicama još jednog tehničkog portala kojeg pratim.

Napokon, FB je objavio kako je uspostavio specijalizirani tim ljudi koji će „s posebnim alatima, sustavima i tehnologijama“ pratiti ovakve slučajeve. Ni spomena o pogrešnom sustavu pritužbi koji je do ovakvih problema doveo.

Ovdje je bilo riječi o američkim portalima koji su u nastojanju da povrate svoje sadržaje FB ponudili dokumente na engleskom jeziku i prošli pravu kalvariju dok nisu povratili svoje stranice. Što bi se dogodilo sa stranicom na hrvatskom jeziku?

Kada odgovarate na novinarsko pitanje budite kratki i jasni. Razmislite kako ćete formulirati svoju poruku da bude koncizna, a opet što zanimljivija jer će vas novinar tada vrlo vjerojatno citirati. Imajte na umu da u radijskim ili televizijskim vijestima novinar za vašu poruku ima na raspolaganju tek nekoliko desetaka sekundi.

Nemojte izbjegavati odgovor, radije jednostavno odgovorite „ne mogu to komentirati“ ili ako ne znate, jednostavno recite „Ne znam“ i provjerite postoji li rok u kojem novinaru možete poslati odgovor. Gotovo sigurno niti jedan novinar neće citirati vaše „Ne znam“ ukoliko ste mu na vrijeme dostavili odgovor na postavljeno pitanje.

Pogledajmo neke vrijedne primjere.

Dan prije nego je snimljena ova izjava Premijerke, mediji su spekulirali hoće li ju USKOK pozvati da svjedoči u postupku protiv Sanadera. Umjesto da na očekivano pitanje „Hoće li se odazvati na poziv Uskoka“ ponudi kratak, jednostavan odgovor „Da, to je obveza svakog građanina RH“ i u tih 4-5 sekundi demonstrira svoju odlučnost i istakne što je razlikuje od prethodnika, ali i ostavi vremena novinarima za sljedeće pitanje u kojem može dodatno poentirati, Kosor je potrošila 19,5 sekundi da bi rekla to isto, ali na način kojim je vjerojatno poslala sasvim pogrešnu poruku:

Click here to view the embedded video.

„Ja mislim da svaki premijer na svijetu pa onda i u Hrvatskoj mora biti spreman na ono, ili bolje rečeno na sve ono na što mora biti spreman i na što je obvezan prema hrvatskim zakonima i Ustavu svaki hrvatski građanin ili građanka“

Uostalom, zar je sadržajno mogla odgovoriti bilo što drugo osim „da, to je moja obveza“?

Neki dan je Premijerka nazočila postavljanju kamena temeljca nove trafostanice u Platu, projektu koji će napokon zajamčiti stabilnost opskrbe Dubrovnika i okoline električnom energijom. Opet je dala izjavu punu ponavljanja, traženja rečeničnih konstrukcija “u hodu” i gubljenja niti. Uostalom, poslušajte i pročitajte točno što je i kako izjavila:

„Ja mogu obećati da će se ovi projekti o kojim… kojima i nazočimo danas, odnosno, čijoj realizaciji, čija realizacija otpočinje, da će se odvijati u rokovima, sasvim sigurno, evo, kao što ste čuli, ove dvije investicije vezane za trafostanice Plat i Srđ su vrijedne oko 500 milijuna kuna. Dakle, s Platom se počinje normalno danas i kao što sam najavila sljedeće godine počinje realizacija i drugog ogromnog projekta, energetskog, važnog za ovu županiju, za Dubrovnik, ali svakako važnog za cijelu Hrvatsku – to je izgradnja hidrocentrale Ombla Dakle, nešto što se dugo najavljivalo i sada konačno kreće cijeli taj proces budući da su sve pripravne radnje, koliko imam informacija do danas, obavljene i kao što znate među investicijskim projektima koje smo mi najavili kreće i Dubrovnik 2.

Prema tome, ako se sve to realizira, a hoće, onda sasvim sigurno, više problema sa strujom s cijele ove županije, odnosno ovoga kraja, odnosno Dubrovnika, zbog toga što je struja osobito važna i zbog toga što je tu turizam osobito važna gospodarska grana, neće biti. Dakle, s, ja mislim da je to početak, danas i najavila sam ne samo izgradnje ove trafostanice, nego se zapravo počinje realizirati veliki projekt investicijskih projekata koje smo predstavili i od kojih očekujemo zaista jedan veći dio da će se realizirati, ako ne u cijelosti onda u pripremnom smislu u sljedećoj godini, odnosno, tijekom sljedeće godine.“

Očito su novinari imali problema iz ove izjave dobiti nešto što ima glavu i rep i što će gledatelji u prilogu razumjeti, pa su izjavu koja je trajala ukupno 1:52 minute srezali u izjavu u 24 sekunde u kojoj nedostaju neke ključne poruke koje je predsjednica Vlade zasigurno željela poslati. Uostalom pogledajte što su novinari uspjeli iskoristiti od ove izjave:

Click here to view the embedded video.

I za kraj ovog izdanja male škole, pazite da pri odgovaranju ne ponavljate negativni dio pitanja koje vam je uputio novinar, jer se može dogoditi da se vaš odgovor od 2 minute svede na desetak sekundi u kojima ste samo ponovili taj negativni dio pitanja. Naknadna objašnjenja da je vaš odgovor izvučen iz konteksta neće pomoći. Nixon je 17.11.1973. na pitanje novinara Assocated pressa odgovorio ponavljajući njegovo pitanje: “Ljudi imaju pravo znati je li njihov Predsjednik varalica. Pa, ja nisam varalica“, i ostao upamćen upravo po tome…

Da bi perverzija bila veća Siniša je pred kamerama ispalio kako zaslužuje da ga se nagradi. Cijeloj šaradi doprinijeli su i neki eminentni sugovornici na televiziji koju su, iz tko zna kojeg razloga smatrali da Sinišina hrabrost zapravo zadivljuje, kako je to jedan fenomen!?  Vrlo je prozaičan razlog zašto su potrebne diplome i licence za određene poslove u sustavu zdravstva, ali i nekim drugim.

Nikada nismo dobili odgovor tko je odgovoran za to da je Siniša postao „liječnik“ kojem je omogućeno asistiranje u operacijama. Presudom sutkinje zagrebačkog Općinskog suda, Filipović je oslobođen optužbe za nadriliječništvo, ali i za krivotvorenje isprava kojima je dokazivao da je doktor medicine. Prema riječima njegovog odvjetnika, sud je utvrdio da Filipović nije obavljao nikakve zahvate za koje nije bio školovan, te da isprave koje je navodno krivotvorio uopće nisu javne isprave, odnosno da kao službene zapravo ne postoje.

Siniša Filipović sada se zove Siniša Ptičar. Nakon što su ga izbacili iz zagrebačkih bolnica, sklonio se u Tuzlu gdje je upisao Medicinski fakultet. Položio je neke opće predmete na prvoj godini, no nije se maknuo dalje od odslušane druge godine. Možda mu je slušanje predavanja bilo dosadno, jer on je već osjetio adrenalin operacione dvorane, nejasno je, ipak, zašto takav „genijalac“ nije uspio položiti ni anatomiju ni fiziologiju? Možda je smatrao da to liječniku ne treba?

U Nacionalu se pojavio članak „Nemamo faks, ali nismo glupi“ (link na članak u cijelosti http://tinyurl.com/33nw5bs). Već sam naslov je pomalo bedast. Ne razumijem zašto bi netko tko nije završio fakultet bio glup? No isto tako ne razumijem zašto bi netko tko nije imao volje ili talenta završiti fakultet trebao biti ministar? Ukoliko mu se nije dalo grijati stolac u vrijeme kada su mu intelektualne sposobnosti (trebale biti) najjače, čime jamči da će grijati ministarsku fotelju na dobrobit ovog naroda? Jer i ovi s fakultetom koji su do sada sjedili u ministarskim foteljama nisu napravili gotovo ništa. U svijetu postoje iznimke: jedan od najboljih i uvjerljivo najdugovječniji švedski ministar financija (1955. – 1976.) bio je Gunnar Sträng, koji također nije bio akademski obrazovan, no ipak, mi nismo Švedska…

Neodoljivo me ovaj tekst podsjetio na Sinišu Ptičara s početka naše priče. Ovakve probne balone u novinama smatram prozirnim pokušajem stjecanja naklonosti javnosti jer eto, osoba koja nije završila fakultet, ali je nadasve poštena i premišlja se hoće li biti ministar obrane ili ministar unutarnjih poslova, a od svojih dosadašnjih postignuća ističe da je glavni tajnik političke stranke, mjesto koje je dobio vjerojatno zato što je koncilijantan prema predsjedniku. Prvi oporbenjak je poziciju glavnog tajnika stranke slikovito opisao kao ‘miša’ ili ‘tehničku osobu’ na nedavnoj burnoj saborskoj raspravi o povjerenju vladi.

Zašto osobe koje nisu završile fakultet uporno ističu kako to fakultet nisu završili ni Steve Jobs ni Bill Gates? I Jobs i Gates postigli su nešto u životu, a u dijelu njihovih postignuća uživamo i mi svaki dan. Nisam siguran uživamo li u postignućima propalih studenata iz naše priče… A da ne govorim u razlici u svakodnevnom djelovanju – http://manjgura.hr/mediji/ako-dosad-niste-svakako-pogledajte/

PS Površnom provjerom na stranicama Vlade RH – u sadašnjoj vladi nema ministra bez fakultetske diplome.

Vlahušić je izjavio da je pismo stvarno potpisao, ali ne i napisao. Pismo je pripremljeno u stručnim službama Grada, a osoba koja ga je pripremila kažnjena je oduzimanjem dijela plaće, poručio je gradonačelnik i uz isprike radnicima “Vrtlara” kazao da o njima “ne misli kao što piše u pismu”. Nije ovo prvi put da se Vlahušić pravdao kako je potpisao nešto što nije pročitao.

Jasno je da su gradonačelnici opterećeni svakodnevnim obvezama i da uz takav raspored teško da mogu i dopise sami sastavljati pa neke stvari potpisuju a da ih nisu niti pročitali. Svaki dopis ili govor sadržajno mora apsolutno odgovarati onom za što se zalaže pojedini političar. Jednako tako svaki dopis ili govor mora odisati osobnim stilom političara. Premda veliku većinu govora i dopisa političarima priređuju stručni timovi i savjetnici, ipak, političari bi trebali dati svoj štih takvim dopisima i govorima, posebice onim važnijim. Ovako su im štih dali neki drugi, a oni svojim potpisom preuzeli svu dogovornost za sadržaj dopisa.

Obećao sam da neću pisati o Obami koji je savršen primjer dobro ugođenog PR-a, pa stoga uzmimo primjer Ronalda Reagana i njegove dojmljive govora o stanju nacije. Svima je jasno, pa i onima koji nisu gledali West Wing da da Reagan uz sve obveze koje je imao nije mogao sam napisati State of the Union govor. Premda glumac po profesiji, ali i s iskustvom glasnogovornika General Electrica, Reagan se za scenski nastup u američkom kongresu pripremao danima, čitao ga i vježbao. Nije samo izašao za govornicu i pročitao četrdesetak minuta dug tuđi tekst. Potrudio se u govor unijeti svoj osobni štih.

Stipe Petrina je ne tako davno pokazao kako sastaviti pismo i dati mu osoban štih. Iznerviran sporošću i nesposobnošću državne administracije, s čime se većina nas svakim danom može sve više poistovjetiti, poslao je Petrina vrhunaravan dopis državnom tajniku u Ministarstvu uprave, ali i premijerki i svim medijima.

Petrina je napisao:

Gosp. Pavao Matičić, Državni tajnik

Smrdljiva, glupa, idiotska, nesposobna, nekopetentna kretenčino. Ne brinu mene tvoji kretenski odgovori koje ja i građani ove zemlje skupo plaćamo, mene brine, ako ti i slična smeća ijedan tren pomislite da u vaše kretenske umotvorine itko normalan u ovoj zemlji može povjerovati. Što u stvari hoćeš sa svojim odgovorom, idiote?

Hoćeš mene uvjeriti da u potpuno istoj pravnoj situaciji ne postupate različito!? Dokle ti i debili koje vodite ovu zemlju mislite raditi ovakva sranja?

Očigledno je, da s tobom i sličnim šljamom, više ikakva civilizirana i ljudska komunikacija je glupost, zato za kraj primi poruku od srca: Goni se u trista pički materini, ti i svi koji na svaki način pokušavate opravdati nacističke ispade divljaka koji kradu moj mandat županijskog vijećnika Šibensko-kninske županije.

Načelnik općine Primošten

Stipe Petrina

Na znanje:

predsjednici Vlade RH, gđi Jadranki Kosor

medijima

Tonija sam upoznao nedavno na humanitarnom Unicefovom golf turniru na Crvenom Vrhu. Dok smo sjedili u golf klubu i pili kavu, dan prije turnira, definitivno sam se uvjerio da košarka nije sport za mene, a zajednička fotografija s turnira me je samo učvrstila u tom uvjerenju. Zato se susret s golf palicom isti dan pretvorio u ljubav na prvi pogled. Nakon što sam palicom broj 7 uspio iskopati oveći krater ispred sebe na driving rangeu (vježbalištu) promjeno sam palicu i stvari su krenule na bolje. Očito je preda mnom još puno udaraca i vježbe, ali ostvarene daljine već nakon nekoliko zamaha ohrabruju (čista fizika – količina mase je neupitna…). U golfu vam protivnik ne treba, najveći ste protivnik sami sebi.

Obilazak terena i „igra“ na pojedinim rupama na Crvenom Vrhu u kojoj su mi svi pomagali i gledali kroz prste pretvorila se u vrhunski doživljaj. Šetnja (ok, vožnja buggyjem) po travi za ispucanom lopticom, nevjerojatan mir i opuštanje otklonio je u kratko vrijeme sve moje predrasude. Nekoliko prvih dojmova: golf teren nije nikakav ekološki monstrum, prije bi se moglo govoriti o dobro uređenom parku kroz kojeg se krećete u označenom smjeru.  Igru su izmislili Englezi (točnije Škoti) pa su nazivi čudni a neke stvari nelogične: ako komplet uključuje 14 palica, onda „pola kompleta“ (odnosno „half a set“) sadrži, logično, 9 palica. Najteža palica se zove wood, i naravno, metalna je (postoji i palica koja se zove iron). Prostor oko rupe zove se green, kako bismo ga razlikovali od ostalih dijelova terena koji su zeleni, a i dalje mi nije jasno zašto grablje ne smiju ostati u bunkeru (pješčaniku) kada na travi samo smetaju…

Bonton u golfu je relativno jednostavan: ne radite drugima ono što ne želite da drugi rade vama (napr. ne vozite se buggyjem ispred njih dok se spremaju na udarac), poštujte privatnost: zabavno je bilo s Nikom Kovačem koji se spremao za drive na 18. rupi protiv Tonija. Osim trojice iz njegove momčadi, još nas je bilo četvorica koji smo ga promatrali. Niko je zastao i rekao da je nervozan „pored tolike publike“. Toni je samo prokomentirao „a nisi nervozan pucati jedanaesterac pred sedamdeset tisuća gledatelja?“ Nakon toga smijeh i Niko je udario lopticu -  srećom, sljedeći udarac se igra od najbolje loptice bilo kojeg igrača iz ekipe…

Priče da je golf sport samo za bogate isto tako ne stoje. Igranje golfa s ručkom u golf klubu dođe oko 400 kuna! Ono što je uistinu skupo u ovo vrijeme je izdvojiti 4-5 sati za igru. Ukoliko se odlučite baviti golfom, kako biste mogli igrati na terenu morate proći školu, položiti ispit i zavrijediti određeni hendikep, a za to je potrebno uložiti dosta vremena. Ipak, prema mojim prvim iskustvima, svaki trenutak odvojen za ovu igru isplati se.  Jedini problem je da su u Hrvatskoj golfa pune novine, a golf terena i vježbališta gotovo da uopće nema. Zato imamo čak 43 golf kluba.

U razgovoru je Toni istaknuo kako samo oko Bostona postoji 138 golf terena, a on ih je do sada obišao više od pola. Ako ste se kao zaljubljenik u ovaj sport odlučili otputovati negdje i igrati golf onda želite svaki dan odigrati partiju na nekom drugom terenu. Zato i Toni naglašava kako nam treba još barem dvadesetak terena. O ukupnom broju golf terena u Americi nema smisla ni govoriti, posebice u usporedbi s nama: imamo ukupno 3,5 terena s 18 rupa: u Zagrebu, Krašiću i u Savudriji (ona polovica odnosi se na stari golf teren na Brijunima na kojem je i trava ostarjela).

U Dubrovniku postoje dva golf kluba, ali osim pripremnih radova za izgradnju golf terena na Srđu prema projektu Grega Normana za sada ne postoji niti jedno vježbalište. Za one koji idu prema Splitu, Zadru, Istri – vrijedi probati, zato iskoristite lijepo vrijeme i otiđite do vježbališta: dress code je jednostavan -  polo majica, šilterica, bermude i tenisice. Palice i loptice unajmit ćete tamo. I ne zaboravite jako važan dio golferske opreme o kojoj ništa ne piše u pravilima igre -  kremu za sunčanje!

I za kraj jedan dobar stari tekst o pionirima golfa kod nas – GOLFERI U HRVATSKOJ – 18 rupa za užitak.

Dvije najpoznatije Pulitzerove kategorije (barem kod nas) su nagrada za javnu službu (odnosno Pulitzerova medalja) i nagrada za istraživačko novinarstvo. Prvu nagradu za javnu službu i poznatu Pulitzerovu medalju davne 1918 osvojio je The New York Times.

Vjerojatno najpoznatiji „dobitnik“ Pulitzerove nagrade za novinarstvo je Robert Bob Woodward. „Dobitnik“ – jer premda ga često povezuju s Pulitzerom, Woodward nikada nije osobno dobio tu nagradu, ali je svojim radom značajno doprinio dvjema Pulitzerovim medaljama koje je dobio Washington post: 1973. godine kada je zajedno s Carlom Bernsteinom pisao o skandalu Watergate koji je doveo do brojnih istraga i konačne Nixonove ostavke za što je Washington post dobio prvu Pulitzerovu nagradu za javnu službu. Drugu Pulitzerovu nagradu za javnu službu Washington post je dobio za seriju od deset članaka o zbivanjima u Americi 11. rujna, od kojih je šest napisao Woodward.

Za razliku od Pulitzerove nagrade, vjerojatno ne postoji ni jedna druga nagrada za novinarstvo u Americi koju Woodward nije osvojio u svojoj četrdesetgodišnjoj novinarskog karijeri.

Pisanje o skandalu Watergate je pothvat kojim se Washington post etablirao u jedan od najznačajnijih političkih dnevnika u svijetu a njegov do tada nedostižni rival u političkom novinarstvu The New York Times proglasio je Woodwardsov rad „vjerojatno najvećim pojedinačnim novinarskim podvigom u povijesti“. Woodward je tu temu dobio kao jedan od najmlađih novinara u redakciji jer urednici nisu željeli tog sunčanog poslijepodneva 17. lipnja 1972. godine naizgled običnom provalom u hotelu Watergate i hapšenjem pet provalnika gnjaviti ozbiljne novinare…

Woodward se bavi i pisanjem knjiga. Objavio je ukupno 15 naslova od kojih je 10 proglašeno najprodavanijim knjigama u zemlji. Prvu je knjigu objavio je 1974 pod naslovom „Svi predsjednikovi ljudi“ (All the President’s Men), po kojoj je dvije godine kasnije Alan J. Pakula snimio istoimeni film s Robertom Redfordom koji glumi Woodwarda i Dustinom Hoffmanon kao Bernsteinon. Često ovaj film ističu kao najvjerniji prikaz novinarskog posla.

Woodwarda sam imao zadovoljstvo osobno upoznati pred nekoliko godina na jednom skupu u Ženevi. Impresionirao me je svojom iznimnom smirenošću i jednostavnošću (i poznavanjem Dubrovnika). Na iznimno zanimljivom predavanju o novinarima, novinarstvu i odgovornosti, na kraju izlaganja je rekao kako je njegov kućni telefonski broj i dalje dostupan u imeniku za slučaj da se pojavi neki novi Mark Felt (Duboko Grlo). Provjerio sam – možete ga dobiti na +1 (202) 965-0412