Iranci novim medijima prkose režimu

Iran. Nasilje ne jenjava ni četvrti dan nakon održanih predsjedničkih izbora. Upravo suprotno, zemlju potresaju najveći nemiri još od Islamske revolucije, a broj poginulih u sukobima raste iz dana u dan.

S jedne strane pobornici poraženog predsjedničkog kandidata Mira Hosseina Mousavija traže da se izbori ponište i predsjednika Ahmedinendžada nazivaju diktatorom. Njihova, ispočetka mirna okupljanja pretvorila su se u sve veće povorke nezadovoljnika ogorčenih trenutnim stanjem, na koje se aktualna vlast ne libi slati do zuba naoružane policijske snage.

S druge pak strane je dosadašnji predsjednik Mahmud Ahmedinedžad, koji je i prije zatvaranja birališta ustvrdio kako je pobijedio te ubrzo poslom otišao u Rusiju. Ondje se ponaša kao da je u Iranu sve u najboljem redu i do sada nije osjetio potrebu dati bilo kakav komentar na tu temu. U međuvremenu, u Teheranu prosvjedi izmiču svakoj kontroli i situacija je sve napetija.

Čini se kako su svi oponenti trenutnog režima na udaru i u opasnosti da završe u zatvoru ili da ih se ubije. Ono što je također posve izvjesno jest da se Iran namjerno, iznutra pokušava „ugušiti“ izolacijom od svijeta. Doista, još prije održavanja izbora, krajem svibnja u Iranu je, primjerice bio zabranjen Facebook. Nadalje, stranim novinarima oduzimaju se vize i dozvole, zabranjuje im se da napuste prostorije svojih redakcija, te ih se izbacuje iz zemlje, dok se telefonske i internetske veze prekidaju. Prema riječima iz teksta Inoslava Beškera, „to je dovoljno rječit znak: ubijanje informacija je kontekst ubijanja ljudi.“

U navedenim uvjetima informacijskog mraka i ekstremnog nasilja, događa se svojevrstan fenomen, a to je okretanje novim medijima. Naime, iako su mobilne i internetske mreže bile van funkcije, agilni iranci su uz pomoć proxy servera uspjeli pisati blogove i logirati ti se na Twitter i Facebook te na taj način informirati ostatak svijeta o svemu što se događa. Konvencionalni izvjestitelji svjetskih novinskih agencija susreću se s nemogućim uvjetima, jer ih se ne pušta da uopće uđu u Iran ili ih se izbacuje, ukoliko su se već zatekli ondje. Paralelno, običan puk svaku priliku koristi za komunikaciju s ostatkom svijeta putem socijalnih mreža i na taj način amateri odjednom postaju jedini reporteri koji se javljaju s mjesta događaja. A upravo to – javljanje s mjesta događaja, braking news, „vruće“ reportaže i sl. su bile glavni razlozi gledanja CNN-a i sličnih kanala od jutra do mraka, kad god se nešto veliko događalo u svijetu. Međutim, to u ovom slučaju više nije tako. CNN i slični, nemoćni su u usporedbi s količinom i brzinom kolanja informacija putem Twittera i FB-a. Štoviše, i neke ranije nedodirljive uloge su zamijenjene. Prije je uvijek Christian Amanpour (američka inačica Mladena Stubljara)  bila ta koja je izvještavala o tome što se događa, a sada izgleda da će prvo sami Iranci, putem Interneta, izvijestiti nju…