Kako piše Jutarnji list (8.05.2009.), na pitanje preživljavanja američkog tiska nedavno se osvrnuo i washingtonski dopisnik BBC-a Max Devenson. On se u svojoj nedavnoj analizi trenutačnog stanja američke novinske industrije zapitao hoće li, potraje li ekonomska kriza, postojati ijedne dnevne novine u Americi koje će o njoj pisati. Na analizu ga je potakla objava vlasnika San Francisco Chronicla da namjerava otpustiti značajan dio zaposlenika kako bi se smanjili troškovi. Ne uspije li tako spasiti novine, prodati će ih ili ugasiti. San Francisco Chronicle, poput The Boston Globe-a, ima dugogodišnju tradiciju, a osnovan je davne 1865. godine i njegov nestanak bi svakako značio veliki gubitak. Počeci većine američkih listova, koji se danas nalaze u teškoj situaciji, datiraju u tzv. «zlatno doba tiska», kako se naziva razdoblje između 1870. godine i početka Prvog svjetskog rata. U to je vrijeme novinarska industrija počela rasti i postojala je sve utjecajnijom, a stime se sve više okrenula komercijalizaciji tiska i ovisnosti o oglašivačima. Kako zaključuje Jutarnji list, ta je činjenica veoma zanimljiva jer upravo u Amrici danas javlja ideja o spasu novina kroz njihovo preoblikovanje u neprofitne organizacije, čime bi stekla status poput javnih radijskih postaja. Na taj bi način bile oslobođene i dijela poreznih davanja i možda na taj način izbjegle propsat.

Osim Ujedinjenog Kraljevstva, u Europi u teškoćama se snašla i Republika Češka, koja je samo u proteklih par mjeseci svjedočila nestajanju oko dvadesetak listova. Za još nekolicinu novina očekuje se sličan kraj u narednim tjednima, piše European Journalism Centre. U Češkoj ni televizijske postaje nisu u puno boljoj poziciji. Naime, one najveće smanjile su troškove proizvodnje, a one manje rade na osmišljavanju nove, jeftinije programske sheme. Dok se tradicionalni češki mediji bore za opstanak, s druge strane pak, Internet je na dobitku. Ovi prvi prisiljeni su davati otkaze i uvelike smanjivati troškove, dok oglašavanje na webu bilježi rast.
Međutim svjetska ekonomska kriza ne dovodi «samo» do kraha novina već i do smanjena slobode, smatra The Freedom House. Postoji mogućnost da će tako mediji, koji opstanu, biti podvrgnuti još većim represivnim mjerama od strane moćnika, a biti će prisljeni prilagoditi se ne bi li «potonuli».
O stanju u hrvatskim medijima i o utjecaju gospodarske krize na medije govorilo se u emisiji «Otvoreno», čiji su gosti bili novinari i urednici vodećih domaćih tiskanih i internetskih izdanja. Tako je urednik Styrije za Hrvatsku, Boris Trupčević, najavio povišice od deset posto, a ne otkaze o kojima ne razmišlja ni Matija Babić, vlasnik Index.hr-a. I novinska agencija Hina, zahvaljujući državnom proračunu iz kojeg crpi dio sredstava, ali i prodaje svojih vijesti drugim medijima, još uvijek čvrsto stoji na nogama, s manjim prihodima od 15 posto u prvome kvartalu.
Malo lošiju situaciju nalazimo u medijskoj kući EPH, gdje je ugašeno nekoliko projekata i podijeljeno više otkaza novinarima. Predsjednik Uprave Ninoslav Pavić ipak tvrdi da su na vrijeme shvatili da stiže kriza te su počeli s rezanjem troškova poput putovanja i kartica.
U svakom slučaju, izgleda da bi Hrvatskoj mogle pozavidjeti mnogobrojne države čiji su mediji suočeni s teškom financijskom borbom. Nadajmo se da će naše tiskovine na tome i ostati, a ostalima želimo sretno preživljanje.

Pročitajte dnevnik na sličnu temu Hrvatske novine u krizi? s početka godine te prethodni članak na ovu temu Je li tisak brod od papira kojeg će zadesiti sudbina Titanica.

Ako vijesti iz Manjgure želite primati e-mailom pretplatite se ovdje – upišite e-mail adresu i ponuđeni antispam kod, te potvrdite da ste vlasnik adrese klikom na link za potvrdu koji će vam biti poslan na upisanu e-mail adresu.

↑ Kliknite ako želite rotator i na Vašim stranicama

Fima, Agrokor, grad Kutina i Istarska županija primjer su dobrog komuniciranja krize, kako interno prema zaposlenicima i građanima tako i prema vanjskim javnostima. Zato su sve spremniji suočiti se s krizom

Volim ovih dana na predavanjima prepričavati već legendarno slijetanje Chelsey B. Sullenbergera III na letu broj 1549 US Airwaysa kao primjer kako i u najkritičnijoj situaciji pravi lider, pravi vođa dolazi do izražaja. Sully je rekao “Brace for impact“ iliti “Držite se čvrsto, pripremite se za udar“ i sletio na rijeku Hudson bez oba motora, kao da je riječ o uobičajenom slijetanju na pistu.

Koliko god danas cijeli taj događaj bio nevjerojatan, u biti je sve ono što očekujemo od lidera u kriznim situacijama – da smireno i iskoristivši najbolja znanja riješe novonastalu situaciju, koliko god zamršena bila. A tu nema odugovlačenja ili zabijanja glave u pijesak poput noja. Kriza se tek razmahala i trebalo je već mnogo ranije brzo i učinkovito djelovati.

li kako je to vrlo slikovito ovih dana rekao predsjednik HUP-ove Croindustrije i direktor Elektrokontakta Vladimir Ferdelji: “Da je lijek ne znam kako dobar, on mrtvacu više nije potreban.“

Elektrokontakt je značajan hrvatski izvoznik, koji drži 35 % svjetskog i 80 % europskog tržišta regulatora energije i štapnih regulatora, elektroničkih spojeva koji se ugrađuju u kuhinjske štednjake, i Ferdelji je od prvog dana izravno osjećao posljedice krize. Nije se libio javno ih iznijeti i upozoriti hrvatsku javnost na njene moguće posljedice, ako se ne poduzmu brze i učinkovite antirecesijske mjere, i postao svojevrsnim zaštitnim simbolom hrvatske industrije u krizi sa svojim brkovima.

Kriza je izazov svima, ali u njoj opstaju samo najjači, oni koji se pokažu kao lideri i tako si osiguraju vodeću poziciju na putu izlaska iz krize. No nije bitno samo vući dobre poteze, nekad ih je jednako bitno dobro iskomunicirati, kako interno prema zaposlenicima tako i prema vanjskim javnostima. Tako je Milan Horvat, predsjednik Uprave Fime, grupacije koja se, uz ostalo, bavi brokerskim, fondovskim i bankarskim poslovima, prvi javno objavio kako je najprije sebi smanjio plaću za 10 %, a onda i svima ostalima, jer kako sam kaže: “Da bi smanjio plaće zaposlenih svaki menadžment mora krenuti od sebe.“ Slijedio ga je nakon nekoliko dana Agrokor koji je smanjio plaće menadžerima za 10 %, ali preko priopćenja, a ne direktnim obraćanjem vlasnika i predsjednika Uprave Ivice Todorića. No poruka je poslana: zaposlenici znaju da su pred njima teška vremena, da se svi trebaju držati zajedno i izdržati, a sve s ciljem da ne dođe do otpuštanja radnika. Takve su tvrtke sada spremnije suočiti se s krizom jer djeluju homogenije i prema unutra i prema van, što ih čini manje ranjivima na novonastale situacije. Sve dok postoji povjerenje u lidere koji ih vode.

Dobra dva primjera u javnom sektoru, nažalost prilično usamljena do danas, su grad Kutina i Istarska županija. Kutina na čelu s Davorom Žmegačem još je u studenome prva usvojila plan za upravljanje krizom i razradila tri proračuna – crveni, plavi i sivi, svaki s većim postotkom smanjenja prihoda u proračunu i sada dnevno prate njegovo punjenje. Istarska županija predvođena županom Ivanom Jakovčićem jedina je donijela 10 mjera izravno namijenjenih za rasterećenje poduzetnika nudeći, među ostalim, povoljne kreditne linije u trenutku kad sve banke bježe od poduzetnika kao od okuženih.

Kriza je prilika i za povlačenje dugoročnih poteza, restrukturiranja koja u normalnim okolnostima nisu moguća. Tako je Croatia stočar, interesno udruženje mljekarske industrije, najavilo smanjenje otkupne cijene mlijeka za 10 %, što bi u nekim drugim okolnostima dovelo do prosvjeda proizvođača. Sada je izglednije da će svi shvatiti kako je to dugoročno najbolji potez, ako hoćemo sačuvati domaću proizvodnju mlijeka koja je zbog previsoke cijene otkupa počela posustajati pred jeftinim uvozom.

Krizno vrijeme je i vrijeme za strateške poteze – tri poznate tiskare Kratis, Bauer grupa i Gipa početkom godine počele su funkcionirati kao jedna tvrtka pod novim imenom Printera, dugoročno se pozicionirajući za izazovna vremena pred tom branšom.

Uz financijsku pogodila nas je i plinska kriza, i tu sam naišao na zanimljiv primjer. Tvornici akumulatora Munja plin je isključen kao i svima drugima u industriji, ali su posljedice bile drastične. Predsjednik Uprave Ivan Miloloža obavijestio je javnost ne samo o gubicima zbog prestanka proizvodnje već i o trajnoj šteti na strojevima, do koje je došlo prije svega zbog nepripremljenosti tvornice da ostane u potpunosti bez plina. Jer, ne možete uložiti 7,5 milijuna eura u novu liniju kroz nekoliko godina, da bi je potom ovakvim neoprezom ugrozili, ako već nemate alternativu. S druge stane na televizijsku je vijest da su se negdje u BiH zbog isključenje plina smrznuli pilići varaždinska Koka hladno odgovorila kako oni imaju osiguranu alternativu.

Jučer je izašao i tekst u Večernjem listu na temu kriznog komuniciranja, pa kako već niste pročitali pogledajte – Krizno komuniciranje – okrugli stol Večernjakova priloga Karijera

Više tekstova na temu krizno komuniciranje potražite ovdje.

Javnost se okreće protiv uprava posrnulih financijskih i industrijskih divova, a oni javnosti nude opravdanja za svoje postupke poput „krivi su programi poticanja vlasništva” ili „kredite smo odobravali kako bismo se izborili za prava manjina”. Još bolje opravdanje je da je vlada prisilila davatelje kredita (u liberalnom kapitalizmu!?) da daju posudbe osobama niskih primanja. Wall Street i imperativ profita bili su motor ove krize, a nedostatak regulative i nadzora institucija (posebice Alana Greenspana) je dodatno pospješio cijelu priču.

Dok američka administracija neke posrnule firme spašava izravnim potporama i investicijama, drugima postavlja iznimno stroge uvjete oko davanja jamstava za kredite. Sve to začinjeno je različitim uredničkim opremanjem vijesti. Dobar primjer kako je javnost lako podići na noge oko beznačajne sitnice, i skrenuti pozornost s nečeg drugog jest dolazak članova uprava triju američkih automobilskih giganata privatnim zrakoplovom (kritičari liberalnog kapitalizma odmah su krenuli s parolama tipa: profit je privatiziran) u Washington tražiti pomoć od države (kritičari liberalnog kapitalizma nastavljaju: gubici su zajednički). Izazvala je ova nepromišljenost bijes u Americi, a taj, uistinu minoran događaj u cjelokupnoj priči dobio je i u našim medijima zamjetan prostor. Na sljedeći sastanak u Washington iste su osobe došle redovitom zrakoplovnom linijom. Ne znam da li su letjeli poslovnom ili ekonomskom klasom, ali to nije ni bitno, ništa nije nezakonito u tome da su članovi uprave tri industrijska giganta koristili privilegije na koje imaju pravo i koje su i inače obilato koristili. No da li je to moralno? Da li pozoran, savjesni gospodarstvenik na kojeg se poziva i članak 75. našeg Zakona o trgovačkim društvima može sebi dopustiti troškove privatnog aviona kada je društvo koje vodi u krizi?

Pogledajmo primjer Lehman Brothersa – 158 godina stare financijske institucije, ponosa Sjedinjenih Američkih Država i njenog, rekli bi teoretičari, najrazvijenijeg financijskog tržišta na svijetu. Lehman Brothers je započeo kao malena trgovina Henrya Lehmana kojemu su se priključila dva brata a završio kao Holding koji je zapošljavao preko 25 tisuća ljudi, djeluje praktički u svim segmentima svjetskog financijskog tržišta i koji je 2007 godine ostvario ukupni prihod od 59 milijardi dolara te neto zaradu od 4,19 milijardi dolara. Ipak, pretjerane igre svih igrača na financijskim tržištima u kojima se novac multiplicira (ex-nihilo odnosno ni iz čega), pretjerivanje s novim financijski proizvodima i vrijednosnim papirima, fondovima i načinima poslovanja (vidi dnevnik Financijska čarolija) uzrokovali su da je Lehman u prvom polugodištu 2008 prikazao ukupni prihod od (samo!) 18,6 milijardi i neto gubitak od 2,4 milijarde dolara!

Nakon objave loših šestomjesečnih rezultata, poslovanje Lehman Brothersa se strmoglavilo u crveno. Panični pokušaji spašavanja Lehmana završavaju konačnom objavom stečaja uz primjenu poglavlja 11 koje jamči šestomjesečnu zaštitu tijekom koje kompanija mora pronaći financijere ili se mora ugasiti. Ovo je najveći stečaj u povijesti SAD, a Lehman Brothers Holdings je prijavio ukupni gubitak od 768 milijardi dolara i potraživanja u vrijednosti od 639 milijardi.

Da li je neuspjeh pregovora s Korejskom KDB pospješio propast Lehmana? Richard S. Fuld, CEO Lehman Brothersa koji je tvrtku već jednom uspio spasiti od propasti 1998. kada su se „malo zaigrali” hedge fondovima – kada je kolabirao Long-Term Capital Management, ovaj put je loše reagirao odbivši prodati sredstva ispod uknjižene vrijednosti dok je to još mogao. Ovo je vrlo značajan detalj, ponovimo ga još jednom: odbio je prodati sredstva ispod uknjižene vrijednosti!

Međunarodni računovodstveni standardi preporučuju da se u bilancama iskazuje stvarna (tržišna) a ne povijesna vrijednost kompanije (nekretnina, fondova, dionica itd.), što je jako pogodno dok cijene rastu. Na primjer, ako ste kupili (ili ukoliko je Lehman kupio) 100 dionica Atlantske plovidbe u srpnju 2007 godine po 1650 kuna, knjižili ste njihovu vrijednost od 165.000,00 kuna (to će u buduće predstavljati njezinu povijesnu vrijednost). Par mjeseci kasnije dionica je skočila na 3780 kuna pa ste vi u bilanci prikazali 378.000 kuna! Vaš je imetak porastao preko 100% u vrlo kratkom vremenu, bilanca savršena, dobit još bolja, na kraju godine bonus – odličan. Tako je i Lehman Brothers mogao prodati dio svog portfelja ispod knjižene cijene (u našem primjeru, 378.000 kuna što je manje od onog koliko je u to uložio), riješiti problem i još zaraditi, ali to nije napravio. Priča je krenula nizbrdo, a poražavajuće stečajne brojke smo već spomenuli (u trenutku kada ovo pišem 100 dionica ATPL-R- vrijedi 67.500 kuna, pa imamo gubitak od 60%). Naravno, u stvarnosti riječ je o brojevima s puno više nula…

Nakon što je propustio priliku, Lehmanu nije pomogla niti svježe otvorena kreditna linija iz Feda, kao ni izdašniji fondovi sredstava koji su mu bili ponuđeni. Još važnije, Lehman je do posljednjeg trenutka, kada je voda već bila do grla, mogao računati na nastavak trgovine s ostatkom Wall Streeta koji je bio smrtno zainteresiran održati partnera na nogama (bojeći se znatno većih probleme ako Lehman propadne). Svi igrači Wall Streeta neformalno su se udružili, radeći na „zajedničkoj stvari”: spekulirajući na tržištu enormno su napumpavane vrijednosti dionica, novca, profita, kompanija u vlasništvu. Prikazivani su vrhunski rezultati koji su značili i vrhunske premije članovima uprava. Zbog enormnih bonusa uprave su napuhivale balon do iznemoglosti. Eksplozija takvih balona nikada nije ugodna.

Vratimo se najavljivanim otkazima i svaljivanjem krivce na pojedine članove uprava posrnulih giganata. Oni su kroz isplaćene premije ali i otpremnine na koje imaju pravo dobro zbrinuti. Zbog pozornosti kojeg je na sebe skrenuo najveći stečaj u povijesti SAD-a u javnost je isplivao podatak da je Fuld dobio u proteklih osam godina što plaće a što bonusa ukupno 484 milijuna dolara (ako vam je lakše: 2,5 milijarde kuna prema današnjem tečaju – odnosno nešto više od predviđenog proračunskog deficita Hrvatske za ovu godinu).

Istini za volju, Fuld se branio da to nije točno i da je primio tek nešto više od 300 milijuna dolara!? U svijetu u kojem novac nastaje i nestaje ex-nihilo što predstavlja stotinjak milijuna dolara gore ili dolje?

Pogledajte kako su to prokomentirali poznati britanski komičari John Bird i John Fortune uz pomoć neizbježnog Georgea Parra i to pred više od godinu dana…

Sve dnevnike koji se bave financijskom krizom možete pronaći ovdje.

Vjerojatno se svi slažu da je sveopću financijsku krizu koja je dobro protresla i realni sektor, a prelila se i u naše dvorište, uzrokovao lom na tržištu subprime kredita (već sam o tome pisao u dnevniku Financijska čarolija). „Subprime” klijenti su oni za koje se  pretpostavlja (jer nemaju dobar kreditni rejting – bilo da su prije objavili stečaj, ili neuredno izvršavali obveze, ili su nezaposleni, smanjenih primanja, prezaduženi itd.) da bi mogli imati problema s povratom kredita pa su kamate na takve kredite veće. I premda razum, ali i zakoni (pa tako i naš Zakon o trgovačkim društvima, čl. 75: „U ispunjenju svojih obveza član društva je dužan postupati s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika.”) zahtijevaju krajnju pozornost kod odobravanja ovakvih kredita, u proteklih nekoliko godina došlo je do njihove poplave, pa su i ukupni gubici financijskih institucija zbog krize istih, za nas nepojmljivi: do kolovoza 2008 preko 590 milijardi dolara, uz crne prognoze da će gubici u konačnici iznositi oko 2 trilijuna dolara (2,000.000,000.000,00 USD)!?

Financijska kriza i val velikih stečaja kulminirao je tijekom predizborne kampanje. Demokrati i republikanci (oba kandidata su do kulminacije krize bili praktično izjednačeni) su se međusobno optuživali tko je kriv za izazivanje krize. Polazišta su uvijek bila ista: republikanci su krivi jer pogoduju krupnom kapitalu, demokrati su krivi jer žele dijeliti bogatstvo bez rada (i još ponešto).

Republikanci su agresivno optuživali demokrate za izazivanje krize, ravnajući se onom da je napad najbolja obrana: tako su tvrdili da je Obama izjavio 2007 godine (prije erupcije krize), da su „subprime krediti dobra ideja“. Na njihovu žalost, „spin” je ubrzo propao: nakon par dana se na CNN-u pojavila cijela snimka Obamine izjave: “Subprime krediti su započeli kao dobra ideja – pomažući Amerikancima, koji si to prije nisu mogli priuštiti, da kupe vlastiti dom. Ali neki davatelji kredita i brokeri su uvidjeli koliko novaca na tome mogu zaraditi pa su počeli spuštati standarde. Neki procjenitelji su napuhivali procjene vrijednosti nekretnina kako bi došlo do realizacije ugovora, klijenti su lagali o visini primanja kako bi dobili kredit, a mnogi su prevareni kako ne bi čitali sitna slova na ugovoru…”

Potom su republikanci potencirali činjenicu da financije Obamine kampanje vodi Penny Pritzker, bivša predsjednica propale Supreme Bank, čija je obitelj (jedna od najbogatijih u Americi, osnivači lanca hotela Hyatt), zajedno s Ernst&Youngom i Merrill-Lynchom „izmislila” sekuritizaciju i tako utrla put krizi.

Demokratsku stranku su nadalje optuživali da je krizu uzrokovao Clinton kada je, zbog nastojanja da poveća broj pripadnika manjina koji imaju vlastitu nekretninu, naredio da Fannie Mae i Freddie Mac, dijelom državne kreditne institucije, spuste kriterije ocjene boniteta prilikom odobravanja kredita. Činjenica je da su Fannie Mae i Freddie Mac doprinijeli rastu ovih kredita, ali u znatno manjoj mjeri nego što tvrde republikanci: u vrijeme njihove ekspanzije, od 2003 do 2006 (Clinton je završio drugi mandat u siječnju 2001!) udio ove dvije institucije na ukupnom tržištu hipotekarnih kredita se gotovo prepolovio (sa 70 na nešto iznad 35%), tako da ih je teško optužiti za predvodnike. Isto tako, zanimljivo je pogledati i koliko sredstava je dobila pojedina predsjednička kampanja iz financijskog sektora (uz sva ograničenja).

Republikanci su isto tako tvrdili da su 2003. kroz nastojanja Bushove administracije i 2005. kroz nadležne odbore senata pokušavali „uvesti reda” u ove dvije od države sponzorirane institucije i ograničiti rast njihovih plasmana: ipak, riječ je o pokušaju ograničavanja rasta plasmana ovih agencija a ne o sprečavanju enormne ekspanzije subprime kredita. Činjenica je da je pored rasta plasmana Fannie i Freddieja, rast plasmana ostalih institucija bio toliki da je udio ovih dviju institucija u tom periodu pao sa 70% na nešto iznad 35%! Isto je tako činjenica da veliki dio ekspanzije ovih dviju firmi (osnovanih tridesetih godina prošlog stoljeća radi pomoći najmoprimcima tijekom tadašnje gospodarske krize) 2005 i 2006 otpada na otkup loših hipoteka od drugih (privatnih) financijskih institucija (privatni sektor je time ono najlošije uspio „uvaliti” državi računajući na državnu intervenciju)!

Ipak, sveobuhvatna kriza američkog društva, dodatno potencirana financijskom krizom, je toliko duboko pogodila Ameriku, da ni svi pokušaji republikanaca, ni očekivani Bradley efekt u konačnici nisu bili učinkoviti! Obama je ostvario premoćnu pobjedu i u ukupnim i u elektorskim glasovima.

Sve dnevnike koji se bave financijskom krizom možete pronaći ovdje a dnevnike o Baracku Obami – nakupilo ih se možete pročitati ovdje…

Nakon Sjedinjenih Američkih Država kriza se počela širiti po svijetu pa tako ni mi nismo ostali pošteđeni. Ipak, svjetska kriza nije uzrok nego povod domaćoj krizi. Naš financijski sektor nije (ili ne bi trebao biti) u krizi (premda se ne čini tako ako je suditi prema zadnjim potezima Zagrebačke banke). Naše financijske institucije tijekom protekle kreditne ekspanzije zbog velike potražnje na lokalnom tržištu nisu imale viška sredstava koja bi plasirale u ovakve financijske igre. Sva raspoloživa sredstva plasirana su domaćim korisnicima, a sami krediti su dostatno osigurani.

Obama je dobro opisao problem: “Subprime krediti su započeli kao dobra ideja – pomažući Amerikancima, koji si to prije nisu mogli priuštiti, da kupe vlastiti dom. Ali neki davatelji kredita i brokeri su uvidjeli koliko novaca na tome mogu zaraditi pa su počeli spuštati standarde. Neki procjenitelji su napuhivali procjene vrijednosti nekretnina kako bi došlo do realizacije ugovora, klijenti su lagali o visini primanja kako bi dobili kredit, a mnogi su prevareni kako ne bi čitali sitna slova na ugovoru…” Pogledajmo kako je funkcionirao to prenapuhano tržište, u konačnici, problematičnih kredita i kako je problem nastao.

Kako bi maksimizirali zaradu, odnosno plasirali čim više sredstava u takve kredite banke su izmislile „brokere kredita” koji su odobravali kredite u tuđe ime i za tuđi račun, i naravno, zarađivali proviziju. Brokeri nisu imali nikakav rizik, provjere boniteta primatelja ovakvih kredita bile sve površnije. Na tržištu ovih kredita konkurencija davatelja kredita bila je sve veća. Svi su se zavaravali (odnosno davatelji kredita su zavaravali klijente) kako će cijene nekretnina i dalje neprestano rasti – do tada su kontinuirano rasle (uz tolike kredite nije ni čudo – potražnja je bila velika, a rizik davatelja kredita naizgled malen – nešto od kredita se ipak otplati a kuća nad kojom je hipoteka je svakim danom sve vrjednija). Svakoj idili dođe kraj – tako su i sve više loših hipotekarnih zajmova počeli biti problem.

Pronašli su darežljivi davatelji ovih kredita dobru strategiju: dio plasmana prodat će državno potpomognutim institucijama (koje će ako problem postane prevelik država sigurno sanirati). Ono što ne „uvale” Fannie Maeu ili Freddie Macu podvrgnut će se „financijskoj čaroliji”.

Kako funkcionira „financijska čarolija”? Stvaraju se novi vrijednosni papiri kojima su te hipoteke kolateral: CDO (collateralized mortgage obligations – pokrivene hipotekarne obveze) ili CMO (collateralized debt obligations – osigurane dužničke obveze). Papiri se nude investitorima na tržištu uz obećanje da će im novac biti isplaćen kada se otplate hipoteke. Pojedinačno gledano sve su to i dalje poprilično loši zajmovi, no na hrpi samo će neki postati loši – sigurno ne svaki od njih. A kako cijene nekretnina uvijek rastu ne treba se previše brinuti. CDO bi funkcionirao ovako: podijeli ga se u tranše: “Dobre”, “Ne tako dobre” i “Loše”, uz obećanje da će prvo biti isplaćeni investitori koji imaju tranšu „Dobar”, potom investitori koji imaju „Ne tako dobar” dio, a na kraju investitori koji imaju „Loš” dio. „Dobri” investitori imaju najmanji rizik pa time i nižu kamatnu stopu. „Ružni” će dečki dobiti lijepu debelu kamatu. Za “Dobar” dio, kako bi financijska čarolija bila čim bolja, kupi se osiguranje, a agencija za dodjelu kreditnog rejtinga izda sjajan rejting u rasponu od AAA do A, “Ne tako dobar”dio dobije rejting BBB do B, što je i dalje dosta dobro. Nitko se ni ne trudi zatražiti rejting za “Ružni” dio.

Financijsku čaroliju bi mogao pokvariti SEC (Komisija za vrijednosne papire) pa se stoga papiri prodaju samo sofisticiranim institucionalnim klijentima: osiguravajućim kompanijama, bankama ili strancima – svakome tko je spreman uložiti. Nitko neće kupiti „Ružni” dio, banka taj dio zadržava za sebe i u financijskoj čaroliji isplaćuje sebi zgodnu kamatnu stopu. Kako loše hipoteke, koje su kolateral novom vrijednosnom papiru, ne bi kontaminirale bilancu financijske institucije, otvara se off-shore kompanija koja preuzima vlasništvo nad hipotekama. Naravno, to se ne naziva off-shore kompanija za pokapanje smeća nego “subjekt za posebne namjene” ili SPV (Special Purpose Vehicle). Financijske institucije su uspjele lobiranjem (odnosno financiranjem) ishoditi mogućnost netransparentnosti izvješćivanja odnosno da investitori ne moraju znati sve te kompleksne transakcije i što se nalazi iza njih.

Sve je izgledalo savršeno i bilo u skladu sa zakonom (uz upitnu moralnost). Ovakve priče su bivale sve veće (i opasnije) – samo je prihod Lehman Brothersa u 2007 godini bio preko 59 milijardi dolara! A onda su krenuli pozivi zabrinutih investitora kojima su počele kasniti mjesečne isplate. Odjednom su se financijske institucije „iznenadile” kako dužnici koji su podigli hipoteke koje su bile pokriće za CDO ne otplaćuju svoje obveze, pa i u onom sigurnom, AAA „Dobrom” dijelu. Isto su se tako „iznenadile” kada su cijene nekretnina prestale rasti a zajmoprimci više nisu mogli refinancirati svoje hipoteke. Naravno, „iznenadila” se i agencija za izdavanje kreditnog rejtinga, a i osiguravatelj koji je osigurao cijelu priču. Svi su se „iznenadili”, a novac je nestao.

Gdje je nestao novac? Tamo gdje je i nastao: ex-nihilo.