Andrija Hebrang

Kao biračima nezanimljiva figura nije napravio čudo ne plasiravši se u drugi krug. Prvi put od kad je Hrvatske svjedočili smo razjedinjenosti HDZ-ovog biračkog tijela i njihovom slabašnom izlasku na birališta. Smatram da je to prvenstveni razlog slabom odazivu (44%). HDZ-ovi birači nisu doživjeli Hebranga kao svog kandidata. Kampanju je počeo predvidivo – kako Hrvati trebaju ozbiljnog predsjednika koji ne priča viceve. Ozbiljan, odbojan, vojnički krut… Kada je shvatio da birači ne dijele njegovo viđenje predsjednika, okrenuo je ploču. Pretpostavljam da je njegov voditelj kampanje Ratko Maček bio više involviran u drugom dijelu kampanje, značajno mu pomogavši. Napadao je Vidoševića, Primorca i Bandića. Time je rušio rejting tim kandidatima značajnije nego sebi (možda je baš time Vidoševiću zatvorio vrata 2. kruga). Ono još važnije je promjena njegova ponašanja. Nije se toliko mnogo smijao, ali je postao puno simpatičniji, opušteniji i zabavniji. Pretpostavljam da je takav ušao u kampanju, još uvijek bi gledali njegov osrednji spot i neupadljive plakate.

Nadan Vidošević

Jedini istinski kandidat centra, dokazani gospodarstvenik ugodne pojavnosti. Zvuči idealno za predsjednika koji će povesti zemlju iz gospodarske krize. Gdje je onda zapelo? Nikako se nije nametnuo. Njegove poruke nisu bile strateški osmišljene i prezentirane. Kroz kampanju je uglavnom morao objašnjavati podrijetlo imovine, izvore financija za kampanju i svoju stvarnu uspješnost kao gospodarstvenika . Nije nametnuo svoju temu- gospodarstvo, što je trebalo biti vrlo jednostavno u vrijeme gospodarske krize. Nije mu pomogla ni neizravna podrška Stjepana Mesića. U nastupima vrlo korektan- uvijek nasmijan i jasan, iako bez prave poruke i žara. Vidi se da nije profesionalni političar (što nije nužno loše). Ljude se nisu dojmili njegovi ispeglani plakati, unatoč tome dizajnerski su dopadljivi. Ono što mu zamjeram je recikliranje osrednje kreativnog spota Billa Richardsona.

Vesna Pusić

Najugodnije iznenađenje ove kampanje. Uz Hebranga i Tuđmana vjerojatno jedina koja je popravila svoj imidž u javnosti. Iako se na prvoj debati na HRT-u još uvijek doimala zajedljivo, patronizirajući ostale kandidate. Kasnije jasna, precizna, s definiranim porukama. Imala je daleko najbolji javni nastup od svih kandidata. Možda najbolje osmišljena strategija- nije išla na pobjedu, već popraviti svoj imidž i stabilizirati poziciju HNS-a kao treće stranke u državi. Nije bilo napadanja unutar lijevog bloka kandidata- Kajina, Josipovića i nje, što im je u konačnici svima koristilo (osim možda Kajinu, koji je napadački išao na sve ostale). Spotovi dobro osmišljeni, iako nezamijećeni zbog manjih sredstava.

Dragan Primorac

Dojma sam- kandidat koji nije imao ničega, osim novca. Njegova pojava ne izaziva pozitivne reakcije kod većine birača. Javni nastup vjerojatno najlošiji, iako u jakoj konkurenciji. Njegov neurotičan pogled skretao je pozornost s njegovih poruka, što mu je možda i koristilo. Njegova formulacija- Imovinske kartice s početka 90-ih, je nešto apsolutno neodređeno i nedokučivo. HDZ-ovi birači su ga se odrekli. Što je želio postići svojom kandidaturom? Pobjeda je apsolutno bila nerealna za očekivati. Možda će osnovati stranku nejasnih stavova, predodređenu za političku marginalnost? Nigdje strategije… Jedino što je ponudio bili su učestali neinventivni spotovi i plakati.

Lupi petama i reci evo sve za Hrvatsku, svira jutros s radija u reklamnom bloku za predsjedničke izbore. Ne moram vam reći čija je to poruka. Podsjetila me na zajedljivog Borisa Mikšića: “Da imam prljav novac, i meni bi sviralo Prljavo kazalište”, rekao je sinoć na HTV-u. Dečki (cure se zasad nisu pokazale kao plačipizde), ako ste se željeli igrati u pješčaniku, niste trebali ići na izbore. Pravila postoje otprije, netko ih je napisao s namjerom, ne slučajno, i vaše je da igrate prema pravilima. Ne da plačete i kukate – mene nitko ne voli.

To istodobno razlikuje pobjednike od gubitnika. Stav ostavlja dojam. A mediji taj dojam stvaraju prenošenjem i glupih izjava poput gornje, koja samo na prvu zvuči duhovito. Bez udaranja po protivnicima nema pobjede niti dobre kampanje. Ali i to treba raditi s idejom i smislom.

A što se tiče financiranja – zakon kaže kada se moraju objaviti izvještaji. Poslije izbora, kad je sve gotovo. Netko je znao zašto je tako napisao zakon. Na medijima i kandidatima je da daju više ako procijene da će im to pomoći. Ili da pametno šute i drže se zakona kao pijan plota.

Klikom na link potražite sve što smo dosad napisali na temu predsjednički izbori, a više najnovijih vijesti potražite na portalu http://predsjednicki-izbori.com/.

Vjerojatno se svi slažu da je sveopću financijsku krizu koja je dobro protresla i realni sektor, a prelila se i u naše dvorište, uzrokovao lom na tržištu subprime kredita (već sam o tome pisao u dnevniku Financijska čarolija). „Subprime” klijenti su oni za koje se  pretpostavlja (jer nemaju dobar kreditni rejting – bilo da su prije objavili stečaj, ili neuredno izvršavali obveze, ili su nezaposleni, smanjenih primanja, prezaduženi itd.) da bi mogli imati problema s povratom kredita pa su kamate na takve kredite veće. I premda razum, ali i zakoni (pa tako i naš Zakon o trgovačkim društvima, čl. 75: „U ispunjenju svojih obveza član društva je dužan postupati s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika.”) zahtijevaju krajnju pozornost kod odobravanja ovakvih kredita, u proteklih nekoliko godina došlo je do njihove poplave, pa su i ukupni gubici financijskih institucija zbog krize istih, za nas nepojmljivi: do kolovoza 2008 preko 590 milijardi dolara, uz crne prognoze da će gubici u konačnici iznositi oko 2 trilijuna dolara (2,000.000,000.000,00 USD)!?

Financijska kriza i val velikih stečaja kulminirao je tijekom predizborne kampanje. Demokrati i republikanci (oba kandidata su do kulminacije krize bili praktično izjednačeni) su se međusobno optuživali tko je kriv za izazivanje krize. Polazišta su uvijek bila ista: republikanci su krivi jer pogoduju krupnom kapitalu, demokrati su krivi jer žele dijeliti bogatstvo bez rada (i još ponešto).

Republikanci su agresivno optuživali demokrate za izazivanje krize, ravnajući se onom da je napad najbolja obrana: tako su tvrdili da je Obama izjavio 2007 godine (prije erupcije krize), da su „subprime krediti dobra ideja“. Na njihovu žalost, „spin” je ubrzo propao: nakon par dana se na CNN-u pojavila cijela snimka Obamine izjave: “Subprime krediti su započeli kao dobra ideja – pomažući Amerikancima, koji si to prije nisu mogli priuštiti, da kupe vlastiti dom. Ali neki davatelji kredita i brokeri su uvidjeli koliko novaca na tome mogu zaraditi pa su počeli spuštati standarde. Neki procjenitelji su napuhivali procjene vrijednosti nekretnina kako bi došlo do realizacije ugovora, klijenti su lagali o visini primanja kako bi dobili kredit, a mnogi su prevareni kako ne bi čitali sitna slova na ugovoru…”

Potom su republikanci potencirali činjenicu da financije Obamine kampanje vodi Penny Pritzker, bivša predsjednica propale Supreme Bank, čija je obitelj (jedna od najbogatijih u Americi, osnivači lanca hotela Hyatt), zajedno s Ernst&Youngom i Merrill-Lynchom „izmislila” sekuritizaciju i tako utrla put krizi.

Demokratsku stranku su nadalje optuživali da je krizu uzrokovao Clinton kada je, zbog nastojanja da poveća broj pripadnika manjina koji imaju vlastitu nekretninu, naredio da Fannie Mae i Freddie Mac, dijelom državne kreditne institucije, spuste kriterije ocjene boniteta prilikom odobravanja kredita. Činjenica je da su Fannie Mae i Freddie Mac doprinijeli rastu ovih kredita, ali u znatno manjoj mjeri nego što tvrde republikanci: u vrijeme njihove ekspanzije, od 2003 do 2006 (Clinton je završio drugi mandat u siječnju 2001!) udio ove dvije institucije na ukupnom tržištu hipotekarnih kredita se gotovo prepolovio (sa 70 na nešto iznad 35%), tako da ih je teško optužiti za predvodnike. Isto tako, zanimljivo je pogledati i koliko sredstava je dobila pojedina predsjednička kampanja iz financijskog sektora (uz sva ograničenja).

Republikanci su isto tako tvrdili da su 2003. kroz nastojanja Bushove administracije i 2005. kroz nadležne odbore senata pokušavali „uvesti reda” u ove dvije od države sponzorirane institucije i ograničiti rast njihovih plasmana: ipak, riječ je o pokušaju ograničavanja rasta plasmana ovih agencija a ne o sprečavanju enormne ekspanzije subprime kredita. Činjenica je da je pored rasta plasmana Fannie i Freddieja, rast plasmana ostalih institucija bio toliki da je udio ovih dviju institucija u tom periodu pao sa 70% na nešto iznad 35%! Isto je tako činjenica da veliki dio ekspanzije ovih dviju firmi (osnovanih tridesetih godina prošlog stoljeća radi pomoći najmoprimcima tijekom tadašnje gospodarske krize) 2005 i 2006 otpada na otkup loših hipoteka od drugih (privatnih) financijskih institucija (privatni sektor je time ono najlošije uspio „uvaliti” državi računajući na državnu intervenciju)!

Ipak, sveobuhvatna kriza američkog društva, dodatno potencirana financijskom krizom, je toliko duboko pogodila Ameriku, da ni svi pokušaji republikanaca, ni očekivani Bradley efekt u konačnici nisu bili učinkoviti! Obama je ostvario premoćnu pobjedu i u ukupnim i u elektorskim glasovima.

Sve dnevnike koji se bave financijskom krizom možete pronaći ovdje a dnevnike o Baracku Obami – nakupilo ih se možete pročitati ovdje…

Približavanjem lokalnih izbora uz političku sve je zanimljivija i medijska scena. Iako će se lokalni izbori održati tek za devet mjeseci, snage na medijskoj sceni već se sada pozicioniraju, o čemu svjedoče projekti poput tjednika Zagreb.hr iza kojeg stoji Zagrebački holding. Tonino Picula, velikogorički gradonačelnik, ne odustaje od pokušaja osnivanja televizije, u Koprivnici kreće novi tjednik koji već povezuju s HDZ-om i vrhom Podravke, a vjerojatno će se i u drugim krajevima Hrvatske uskoro početi osnivati neki novi mediji. No, to ne znači da političke opcije dosad nisu imale utjecaj na lokalne medije, nego naprotiv, dobar dio njih su stranke, odnosno lokalne vlasti i osnivale. Riječ je uglavnom o manjim radiostanicama i novinama koje između izbora životare, dok u predizbornoj kampanji pokažu svoj pravi smisao. U Hrvatskoj je, prema nekim procjenama, oko 90 radiostanica u djelomičnom ili potpunom vlasništvu lokalnih vlasti, dok je određeni broj u rukama lokalnih moćnika, vrlo bliskih pojedinim političkim opcijama.

Ako recimo tome dodate vijest iz Zadra – ZADARSKA MEDIJSKA SCENA – Zadar: Reno Sinovčić najavio – u listopadu još jedan dnevni list, koju slijede slične i iz drugih gradova, jasno je što nas čeka u sljedećih nekoliko mjeseci – poplava novih medija, punih prekrasnih slika o velebnim uspjesima na svim razinama. No neki to rade tek sad par mjeseci pred izbore, dok su se drugi za to pripremali godinama – samo jedan od primjera POZADINA ODLUKE VIJEĆA ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE – HDZ-ov medijski rat za Varaždin.
Mediji su definitivno važni za velike sredine, za manja mjesta gdje za pobjedu trebate nekoliko tisuća glasova (recimo za sigurnu većinu u gradu veličine Dubrovnika treba vam oko 10.000 glasova) ne moraju biti presudni, jer do potencijalnih birača možete doći alternativnim kampanjama (od vrata do vrata npr.) Dakle kalkulator u ruke i počnite računati koliko će vas stajati podrška vašeg lokalnom medija, ako je uopće možete dobiti:-)

Za one koje zanima još tekstova na temu evo jednog iz kolovoza iz Slobodne Dalmacije – SDP: Lokalne tv sviraju HDZ-u. U svjetlu ovog članka zanimljivo je pročitati i današnji Večernji list – Glavna oporbena stranka napravila stratešku analizu uoči lokalnih izbora – SDP: Bez partnera pobjeda u samo dvije županije