Najbolju lekciju svim političarima danas je ponovno održao čovjek s govornom manom guverner NBH Željko Rohatinski – Uvjerenje da pojedinac može izvući zemlju upozorenje je svim institucijama – pogledajte kako uvjerljivo prenosi poruku, svojem hendikepu usprkos.

Za arhivu prenosimo tekst iz Slobodne Dalmacije u cijelosti i kod nas:

Zagušeni smo govorima hrvatskih političara – prof. dr. Gordana Varošanec-Škarić ocjenjuje njihove govorničke vještine

Na važna pitanja premijerka Kosor odgovara nizanjem nebitnih stvari

Kakvi su govornici naši političari, osobno možemo procjenjivati svakodnevno – češće smo iritirani nego zadivljeni. Medijski prostor zagušen je nastupima političkih govornika, a koje greške oni rade i koje bi bile poželjne govorničke osobine – upitali smo prof. dr. Gordanu Varošanec-Škarić s Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Svi odgovori Zorana Milanovića, kratki i dugački, djeluju nezavršeno

- Prije svega javni govornici trebali bi biti jezično kompetentni, točno se izražati te imati kultiviran glas. Te predispozicije dijelom ovise o darovitosti, ali mogu se poboljšati vježbanjem i njegom. Već su ti početni zahtjevi nedostižni našim brojnim političarima jer im taština profesionalne pozicije prikriva nedostatke, pa ih nisu svjesni, a mane doživljavaju kao vrline.

Zapravo, svi bi kao preduvjet da se uopće bave politikom trebali zadovoljiti te preduvjete i poboljšavati ih. Kad pak govorimo o vrhunskim govornicima, tisućljećima su slični kriteriji. Već je Ciceron u 1. stoljeću prije naše ere zapisao da oni trebaju imati sve: oštroumnost, pravilan izbor riječi, dobro pamćenje i ugodan glas te dobru gestikulaciju. Sve to podrazumijeva i sposobnost nastupa i stanovitu duhovitost.

Rekla bih da je takvih malo, ali kad ih prepoznamo, ostaju zapamćeni u svijesti naroda i u teoriji govorništva. Na kraju, ali ne kao zadnja osobina, već kao nadređena, jest etika govornika. Dobar govornik treba biti i dobar čovjek, njegove namjere moraju biti dobre, za dobrobit društva. Taj se kriterij sve više ističe i nezaobilazan je u suvremenom govorništvu.

Govor na vrhu

Možete li komentirati govorničke vještine premijerke Kosor i predsjednika Josipovića?

- Pozitivne su osobine Jadranke Kosor da zna nadzirati negativne osjećaje. Ona nastoji odgovarati na napade, a da pritom zadrži vjerodostojnost. Ono što se pak u javnosti ne doživljava pozitivnim uglavnom su njezini odgovori na mogućnost rješavanja trenutačno najvećih problema u državi, kao što su nezaposlenost, recesija, odgovori o štednji Vlade.

Kod Josipovića je dobra odmjerenost, a negativan povremeni “obrambeni stav”

Ona odgovara nekim nabrajanjem sitnih stvari, što je ljudima smiješno, jer pokazuje profesionalni automatizam kojim forma prekriva sadržaj. U pozitivnim osobinama sličan je i Ivo Josipović, kod njega je također pozitivna govorna odmjerenost, djeluje kulturno. Ne bi bilo loše kad bi se katkad jasno izjasnio o problemima sa susjednim narodima, a ne da se u javnosti dobije dojam da sve relativizira. Naravno, stručnjaci znaju da želi ostati u umjerenoj strategiji, jer nije političar koji bi izabrao uzbuđujuću strategiju, ali govorne su strategije brojne i trebale bi slijediti značenje političkog diskursa.

Želim reći da političari u medijima uvijek moraju imati svoje birače, ali i sve građane. Sviđa mi se kad na neke duhovite napade ne odgovara ljutito, nego s dozom šale, a negativan je kod njega “obrambeni stav” pri davanju nekih izjava, pogotovo u neverbalnoj komunikaciji. Dobro je kad se političari ne doživljavaju nedodirljivima, kad su svjesni da su podložni kritici i da se svaka njihova izjava može sagledavati iz različitih gledišta, ovisno o sudionicima u javnoj komunikaciji. Tako ne treba igrati uvijek određenu ulogu “mirotvorca” pod svaku cijenu. Narod od predsjednika očekuje odlučnost u pitanjima od općeg interesa, i kad osjećaju nepravdu prema svojim građanima.

Slažete li se da Zoran Milanović ima oštriji nastup od ovo dvoje?

- Vođa SDP-a govori uvjeravačkom strategijom, pozitivno je da daje pozornost građanima, radnicima, da podupire neke inicijative sindikata i dobro poznaje Ustav. Na žalost, diskurs mu nije uvijek jasan, jer često koristi sinatroizme, odnosno nabrajanja te brojne umetnute rečenice kao digresije, koristi figure koje ne pojašnjavaju poput “lice i naličje”, “pijan plota”, “stvari učiniti fleksibilnijim”, “pritegnuti uzde”.

Jadranka Kosor nastoji odgovarati na napade, a da pritom zadrži vjerodostojnost

Slušačima je prosječno nerazumljiv, a nejasne su i neke tvrdnje poput “Hrvatska nema vlast” ili “trebaju nam institucije”. Točno, nerijetko odaje dojam bahatosti, kao da govori “svisoka”, kao da je osobno uvrijeđen, tako da mu i novinari koji put postave pitanje o mogućom “sukobu taština” kad se radi o razgovorima s premijerkom. Svi njegovi odgovori, kratki i dugački, djeluju nezavršeno.

‘Minorna manjina’

Jesu li hrvatski ministri kultivirani i vješti govornici, primjerice Čobanković i Milinović?

- Ministar Čobanković griješi u izjavama u kojima podcjenjuje, primjerice, prosvjednike. Vrlo je neugodno kad se političar izražava kao “Big brother”, u smislu – “sve mi znamo, pratimo brojčano stanje satelitom”, pa se minoriziraju problemi. Svaka se profesionalna skupina dijeli na više udruga, sindikata, pojedinačnih problema i nijedna skupina nije zanemariva. Svaki glas predstavlja određenu skupinu i to bi trebalo cijeniti.

Treba misliti na posljedice olako izgovorenih riječi, koje proizlaze iz nadmoći profesionalne pozicije, kao što je proglašavanje prosvjednika “minornom manjinom”, napadajući ih promjenom diskursa s poljoprivrede na vlast. Svaki ministar treba imati mjeru u obraćanju javnosti, jer u medijskom govoru svaki se propust učini još većim, zbog ponavljanja. Tako se nešto što se nepromišljeno kaže ponavljanjem može učiniti težim propustom nego što ustvari jest. Dobro je kad naknadno ublažava neke izjave.

Ministar Milinović djeluje češće pozitivno, ima dobar pristup u medijskim obraćanjima, djeluje dobrohotno, želi djelovati kao jednostavan čovjek koji u svojoj poziciji skrbi za dobro naroda koji predstavlja. Svojim govorom želi se predstaviti kao jedan od njih. Na napade odgovara informativnom strategijom, ali propuste bi ipak trebao priznati i time bi bili ublaženi. Naime, ponekad je naprasit, naglih tvrdoglavih odgovora, kao da je odgovor udarac u dvoboju. Naravno, ne može u svome mandatu riješiti sve probleme u zdravstvu, ali kao političar mora biti spreman i na nezgodna pitanja i na njih ne bi trebao odgovarati agresivno.

Dr. Varošanec-Škarić: Utemeljeni argumenti važniji su od originalnosti

Koga smatrate najoriginalnijim govornikom?

- Ne znam baš je li originalnost poželjna u političkom govoru, prije bi bila poželjna dobra argumentacija, primjerena govornička strategija u određenom diskursu. Zapravo, kad u politički govor uđu jednostavnije figure kao učestale smiješne usporedbe, niska nelogičnih tvrdnji, želja da se svima svidi, govornik može postati poput ridikula kojemu se svi smiju. Doduše, ako govornik u to uvede i određenu samoironiju, može biti dijelom i simpatičan. Može li tko u tome nadmašiti Milana Bandića kad odgovara novinarima? Smiješan je jer ih ne vrijeđa, nego ih nasmijava govoreći im o njihovu odnosu prema njegovu radu. Njegove su basne u kojima je on glavni lik originalni odgovori, ali to služi trenutačnom učinku, da izazove smijeh.

Kako procjenjujete govor Željka Keruma?

- Pa, kako uvijek želi odgovoriti izravno na postavljeno pitanje, ponese ga iskrenost koja je često bontonski neprimjerena. Političar bi morao naučiti neka pravila u govorništvu, kao što je da nije primjerena argumentacija koja ide protiv dostojanstva osobe, političkoga protivnika, pripadnika drugih narodnosti… To ne znači da treba lagati, treba naučiti diplomatski odgovarati i biti svjestan vremena i mjesta kad se daje neka izjava. Mediji nam daju sliku o nekim političarima, pa bi ih političari trebali okrenuti u svoju korist, a ne na štetu. Uvrede vijećnika, obezvrjeđivanje rada drugih, a bez isticanja pozitivna djelovanja sugovornika, nedopustivo je u kulturnoj komunikaciji. Kod gospodina Keruma pozitivno je da pokazuje političku volju da se stvari pokreću te njegov radni elan. Bilo bi dobro kad bi ublažio svoj govor i kad bi počeo poštovati sve osobe u komunikaciji, bili oni i politički protivnici.

Keruma ponese iskrenost koja je često bontonski neprimjerena

I Slavka Linića često se doživljava kao otresitog, kako ocjenjujete njegove javne nastupe?

- Gospodin Linić govorom i neverbalnim znacima često pokazuje ljutnju, namrštenost, rabi grublje izraze i time pokazuje da je izazvan. Nije dobro što ne zna nadzirati negativne emocije. Ima nosan, meketav glas koji se stereotipno konotira vrlo negativno.

Neka osluškuju narod

Što je načelno dobro u govorima političara?

Dobro je kad su komunikativni pri davanju izjava i kad pokušavaju biti ležerni u donošenju svakodnevnih odluka. Ugodno je čuti političare koji uživaju u svom poslu i kad najteže situacije rješavaju naizgled opušteno. Dobro je ako su uvijek spremni razgovarati sa svim sudionicima u komunikaciji, pa kad su i prosvjednici u pitanju.

Što je najvažnije za njihov uvjerljiv nastup?

- Teško je na to pitanje odgovoriti u superlativu. Naime, istodobno je važno da je političar obrazovan, da izvrsno poznaje materinski jezik i da se suvereno njime koristi, potom oštroumnost, govorničko znanje, njegovan kultiviran glas i dobra uvjerljiva izvedba, poznavanje argumentacije i izbjegavanje pogreški u argumentiranju, dobra neverbalna komunikacija, duhovitost, a za mene je onaj “naj” – etika političara. Samo dobar i pošten čovjek može biti i dobar političar i njega će narod uvijek prepoznati i cijeniti, kao i stručnjaci.

Malo tko će u pošalicama nadmašiti Bandića kad odgovara novinarima

Koje su im najčešće greške?

Upravo pogreške u argumentaciji, izbjegavanje odgovora, neuvid u uzročno–posljedičnu argumentaciju, vrednovanje stvari, vrijeđanje dostojanstva osobe, pa prema spolu, narodnosti i slično. Dakako, i nedovoljno znanje o predmetu rasprave ili nepokazivanje znanja u važnim pitanjima za zemlju koju predstavljaju. Osim toga, svjedoci smo učestalih sučeljavanja vođenih taštinom. Naši političari misle da su nezamjenjivi. Srdžbu pokazuju samo kad su napadnuti, ali ne i zbog općega interesa. Kao da se čude što to narod hoće, kad oni rade izvrsno. Bergsonovski rečeno, svi su ljudi tašti, to se ne stječe, ali stječe se vrlina svladavanja taštine. Nekim bi političarima doista bilo korisno naučiti nadzirati taštinu.

Što mogu popraviti?

- Treba osluškivati narod, ali i stručnjake. Treba biti spreman čuti i pokušati izmijeniti ono što se opravdano kritizira. Mogućnost popravljanja i ispravljanja jedna je od najkorisnijih funkcija kritika. Političari koji prihvaćaju mogućnost popravljanja dijela svoga rada i nastupa, jer to bi trebalo biti vezano, traju, jer ih nije uspio zahvatiti profesionalni automatizam neprestanih ponavljanja pogrešaka.

Stručni profil

Prof. dr. Gordana Varošanec-Škarić, u zvanju znanstvenoga savjetnika, predaje više predmeta na Odsjeku za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, među kojima Ortofoniju, Ortoepiju hrvatskog jezika, Govor masovnih medija, Metodiku rada na govoru u elektroničkim medijima i Scenski govor, Neverbalnu komunikaciju, a nositeljica je i nekoliko predmeta iz područja govorništva.

Na Doktorskom studiju iz lingvistike predaje Forenzičnu fonetiku. Objavila je više od sedamdeset bibliografskih jedinica, znanstvenih i stručnih radova, od kojih dvije znanstvene knjige: ”Timbar” i “Fonetska njega glasa i izgovora”. Bila je pročelnica Odsjeka za fonetiku (2002.-2004.) i voditeljica Odjela za fonetiku Hrvatskoga filološkog društva u dva mandata od 2001. do 2009. Članica je nekoliko svjetskih stručnih društava i HFD-a. Ravnateljica je govorničke škole “Ivo Škarić”.

Prijavite se još danas za 2. konferenciju Moć uvjeravanja.

Za izlaganja, predavanja i vođenje radionica angažirani su poznati domaći i strani stručnjaci – poslovni ljudi, predstavnici elektroničkih medija, autori knjiga o komuniciranju i kulturnjaci. 
Tako će s nama biti i Danijela Trbović, Kamilo Antolović, Elvira Milvić Budeš, Nik Titanik i SiMke, Bruno Šimleša, Dragutin Lesar, Mirela Španjol Marković, Gabriele Zienterra, Jelena Kovačević, Jasna Held, naš Krešimir Macan…
Prva konferencija Moć uvjeravanja bila je veliki uspjeh i svi sudionici sigurno je se rado prisjećaju! Dva dana inspirativnih predavanja, poučnih radionica na kojima smo mogli savladati konkretne discipline i navečer super zabava! Kao i prošle godine, i ovaj put će se na kraju Konferencije dodijeliti nagrada Ciceron – priznanje za najbolje govornike koje je 2010. uručeno predsjedniku Ivi Josipoviću! Mali uvid u to kako je to bilo lani steći ćete pogledate li video s našim bivšim predsjednikom Stjepanom Mesićem u glavnoj ulozi.

Stjepan Mesić Mojih 10 godina – Moć uvjeravanja 2010 from Manjgura on Vimeo.

Dobra priprema javnog nastupa:

• scenografija govornice treba biti impresivna, kako bi okupljeno mnoštvo vidjeli da niste slučajno metar i po iznad njih.
• napamet naučen govor kojeg Vam je sastavio vrsni krotitelj pera ili danas češće polja na tipkovnici. Papir koji ćete imati ispred sebe sadržavat će samo natuknice Vaših genijalnih ideja
• pazite na vremensku prognozu! Vaša publika ne želi stajati na kiši. Ako nemate rezervnu varijantu sa zatvorenim prostorom, pripremite mnogo besplatne razvodnjene pive/bevande (mislit će da je vodenastije zbog kiše, a srezat ćete troškove) i kuhanih kobasica/pečenih srdela, ovisno o podneblju.

Vaš nastup:

• odijelo ne čini čovjeka, ali je nužno. Vaša publika Vam je bitna, pa ste se zbog nje i svečano odjenuli. Ukoliko ste uvidjeli da u mjestu gdje nastupate ne cijene najnoviju modu, nemojte im to nabijati na nos! Znači NE najmodernijim kravatama i skupim odjelima. Šljokičava košulja učinit će Vas dovoljno prezentnima.
• ukoliko Vam se znoje dlanovi, nemojte držati papire u rukama, jer bi to što ste napisali moglo postati jedna velika mrlja. Isto tako, pripazite da temperatura vode kojom ćete osvježavati vaše napaćeno grlo, ne bude preniska. Ukoliko je orošena, čaša bi Vam mogla ispasti iz ruku, a to ne želite.
• pogledom morate barem dva puta pogledati svakog slušača u oči, ili se barem njemu mora tako činiti.
• morate komunicirati sa svojom publikom. Ne baš da se nadovezujete jedni na druge, ali tu i tamo ih visokim tonom priupitate za mišljenje: “Je li tako!?” ili “Jeste li uz mene!?”.
• ne ustručavajte se u pojednostavljivanju vaše poruke, svi je moraju moći razumjeti. Bake s dva i pol razreda osnovne i djeca predškolske dobi. Bake će glasati za Vas ako im objasnite zašto bi trebale, a djeca će moći glasati za par mandata, pa ako se održite i ona Vam mogu biti vjerni birači. Javni skupovi nisu polemiziranja niti sa Žižekom niti s Mandićem, ljudi vole kada im jasno, glasno i jednostavno kažete što im je činiti i zašto.
• kratke i upečatljive izjave, poznate i kao Sound bite, nužno je koristiti u javnim nastupima. Osim što će mediji moći pronaći dovoljno kratku a upečatljivu izjavu kako bi ju ugurali u svoj informativni program, imat ćete i vlastitu izjavu kao naslov članka u sutrašnjim novinama. – ova natuknica ne odnosi se u potpunosti na kandidate za predsjednike kućnog savjeta ili razrednog blagajnika, iako će i njima koristiti.

U konačnici to treba ovako izgledati:

Click here to view the embedded video.

Par savjeta za zaključivanje ključnih rečenica prilagođenih hrvatskom političkom spektru:

Kako hrvatske političke stranke sebe pokušavaju prikazati kao idealistički vrlo raznolike i s čvrstim uporištem u određene ideje i vizije, savjeti su prilagođeni našem političkom korpusu.

S lijeva na desno:

Lijevo orijentirane stranke – za sve marginalne strančice koje se lijevim idejama zanose, te pokušavaju homogenizirati birače nekada čak i uočljivog SRP-a, najbolje je pratiti put Damira Kajina i njegovih Sound biteova s predsjedničkih izbora. Najbolje je završavati pozitivne rečenice s: “kao što su i naši stari išli u partizane”, a negativne sa: “smrt takvim fašističkim idejama”.

Lijevi centar u Hrvatskoj je dosta napučen ali ideološki netransparentan. Tako je možda najbolje homogenizirati njihovo biračko djelo rečenicama: “(dolazak nas na vlast…/naša ideja…/naš program…) ILI NEĆEMO UĆI U EU!”

Desni centar se sve više prisjeća prvog predsjednika, pa je najbolje završavati rečenice s: “Kako je i Franjo zamislio” ili opaskom: “Nema više komunizma, sad smo u svojoj državi”.

Desnica je kod nas još dosta neeksploatiran prostor, pa strankama koje će probati okupirati taj prostor evo ideje: parafrazirati Katona starijeg: “Uostalom smatram da ______(dopuniti imenom grada/države odabranog najpomodnijeg neprijatelja) treba razoriti!”

Kako sastaviti pravi politički govor provjerite ovdje, a ako ste tek početnici u sastavljanju političkog govora, ovdje ćete naći upute za politički govor.

Povijesne debate budućeg britanskog premijera i dva buduća loosera većinom su se vodile o – ekonomiji. Dosadno! Barem gledajući iz hrvatskog naslonjača. Nama domaći političari uglavnom priušte “vrlo bitne debate” za budućnost zemlje – tko je ustaša, a tko jugonostalgičar… Ovaj britanski trojac nema običaj da prvih polovicu kampanje iskoristi za definiranje svoje pozicije na ljevičarsko-desničarskom pravcu, a drugi dio za blaćenje protukandidata. Štoviše, svoje političke nazore slikovito izražavaju kravatama, a prema svojim političkim protivnicima su pristojni, koliko se to u kampanji može biti.

Izborne ankete pokazuju da vlast neće biti moguće oformiti bez mladog Nicka Clegga i njegovih Liberalnih demokrata. Iako su prije kampanje bili praktični beznačajni, zbog svog čelnika i vrhunskog komunikatora Clegga uspjeli su postati hit i okosnica ove kampanje. On je napao i Vigovce i Torijevce, zbog njihovih političkih prepucavanja, koja su, prema njemu spriječila nužne promjene u Britaniji (vrlo lako primijeniti i u Hrvatskoj). Većina političkih i komunikacijskih stručnjaka Clegga smatra pobjednikom dosadašnjih debata, a prema anketama tako smatraju i birači. Njegovi sound bite odgovori savršeni su za naslovne stranice. Publici se obraća imenom, a biračima pred ekranima doima se kao da Clegg razgovara izravno s njima. Njegov nastup uspoređivali su s Obaminim, a mnogi mu predviđaju i jednako sjajnu pobjedu. Brown je kao dosadašnji premijer objasnio svojim sugrađanima kako izvlači zemlju iz krize (što pokazuju i ekonomski rezultati), ali ih je i krenuo plašiti kako bi dolazak konzervativaca bio prevelik rizik, u koji se zemlja ne može upustiti (nakon 13 god. Laburista!?). Cameron je prije početka kampanje slovio za sigurnog pobjednika, ali se u kampanji njegova prednost krenula značajno topiti. Njegov komunikacijski plan, kao i Brownov, nakon što su vidjeli da se biračima Cleggov nastup iznimno sviđa, bio je vrlo jednostavan – krenuli su ga kopirati (konstantan pogled u kameru, oslovljavanje publike imenima), a čak su i mnoge odgovore počinjali s „I agree with Nick“ …

Click here to view the embedded video.

Ovi izbori nisu novost za Veliku Britaniju samo zbog tročlanih debata. Vrlo lako mogla bi se po prvi nakon 1974. godine mogao dogoditi tzv.hung parliament. Do sada je V. Britanija, zbog svog izbornog sistema (jednokružni većinski, svaki član Vlade mora ujedno biti i član parlamenta), imala vladu sastavljenu od samo jedne stranke. Za razliku od Hrvata, Britanci zapravo uopće ne znaju što znači koalicija. Hung parliament onemogućuje stranku da samostalno vlada, jer ne može popuniti većinu mjesta u parlamentu.

Održala se i zadnja predizborna debata u kojoj je navodno najbolji bio David Cameron, pa bi Britanci trebali već pomalo imati jasnu sliku za koga glasati. Koga će izabrati birači na ovim, zasigurno interesantnim izborima saznat ćemo 6. svibnja.

Click here to view the embedded video.

I stigao je i On, naš novi predsjednik. Ponovno svi na prstima ovaj put da vide novog poštenog vođu, fotoaparati blicaju, i svi čekamo taj: „Tako mi Bog pomogao“ i veliki inauguracijski govor. Par greški u prisezi pripisujemo uzbuđenju, a nevidljivu predsjedničku lentu bih pripisala, hm, zaboravu? Hoćemo li i mi imati repete poput Obaminog ponavljanja prisege, pitao se i kolumnist Večernjeg lista Marinko Jurasić. Bilo kako bilo, počne govor. Nije to bilo to, ako smijem primijetiti. Svi želimo neku novu, bolju Hrvatsku bez korupcije, ali prazne parole i klišeji jednostavno ne drže vodu. Govor je svakako sadržavao sve bitne elemente uključujući i snažne poruke. Ali uzalud mi sve, kad se isključujem svake tri minute. Čitanje iz papira, i katkada gotovo prisilno, ali svakako neuspješno uvježbavano pogledavanje publike. Komunikacija sa mnom, kao dijelom publike – nula bodova. Naglašavanje bitnih dijelova – koje naglašavanje? Dobro je Šprajc rekao u Dnevniku HTV-a: „Dosadnjikavim stilom je dobio izbore, tako da iznenađenja nema.“

Svejedno sam se naivno nadala da će taj svečani trenutak uistinu biti vrijedan laganog smrzavanja i da ću osjetiti bar mali tračak nade. Ali ne. Zbilja mislim da je mogao bolje. I čemu ponavljanja u govoru? Istina, očekuje se poduži govor, ali ipak, ako se nema što za reći, bolje preskočiti nego ponoviti, posebno ako ne odjekuje žestinom ili bar prosječnom snagom.

Cijeli inauguracijski govor u pismenom obliku prenio je Index.hr, pa nakon što sam ga pročitala, uvidjela sam da je dobar. Ali nekih dijelova se ne sjećam, sigurno ih je novi predsjednik izgovorio i sigurno su mikrofoni radili, ali vjerojatno mi je baš u tom trenutku mnogo zanimljivije izgledao pripadnik osiguranja uspješno kontrolirajući ‘zijev’.

Govor je svejedno prekidan pljeskovima i usklicima odobrenja. “Građani Republike Hrvatske, hvala Vam, i još jedanput obećajem: Služit ću Vam, služit ću našoj zemlji! Živjeli i živjela nam naša Hrvatska!” Tako je završilo sve, blagi skoro pa usklik na kraju. Svoje komentare na govor dali su i  Slaven Letica i Žarko Puhovski za Večernji, Ljiljana Buhač za Index.

Svejedno, nakon ovog pomalo tužnog prepričavanja osobnog viđenja inauguracije, drago mi je da sam bila tamo. Ipak je to naš lider s omanjim ustavnim ovlastima, pa svejedno je valjda budio on ili ne budio želju da ga slijedimo u stvaranju Nove pravednosti.

Inauguracijski govor su za spomenuti Dnevnik komentirali i naš Krešimir Macan, Ljiljana Buljan i Milada Privora.

Kako ni jednom nisam spomenula bivšeg nam predsjednika Stjepana Mesića u ovom tekstu, za kraj prilažem jučerašnju odjavu:

Zvonimir Berković, Gotovčev osobni prijatelj o njegovim oratorskim sposobnostima kaže: “Gotovčevi govori mogu nekima biti teški, naporni, nerazumljivi ili nepotrebni, ali nikada glupi. Ako je riječ o iole ozbiljnijoj stvari, on praktički ne može izreći glupost jer, na neki svoj neobjašnjiv način, odmah dođe u prisni kontakt sa samom idejom te stvari, a same ideje zaista nikada nisu bedaste.”

Vrijedi se stoga prisjetiti toga uzavreloga 30. kolovoza :

Click here to view the embedded video.

Ja vas volim i ja se s vama ponosim. I kada bih trebao birati da li ću s vama umrijeti ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer davno već u onom svijetu postoji jedan divni stih jednog velikog pjesnika koji kaže “U Navarri se umiralo od srama”. Mi Hrvati kada ne bi imali ovo dostojanstvo i kada ne bi imali ovu ljubav mi bi umirali od srama, ali ovi ovdje nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi. Kada bi generali imali obitelj, kada bi generali imali djecu, kada bi generali imali bližnje, onda nikada ne bi zasjeli u ovoj zgradi. Ali generali nemaju djecu ja vas uvjeravam, jer onaj koji tuđu djecu ubija nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove nema doma. I oni moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majka ni djece ni doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji.

Stojimo ovdje dragi Zagrepčani, znate li pred kojom zgradom? Pred “Hrvatskim radišom”, sazidanim da bi hrvatski đaci i sirotinja se školovala, da bi hrvatska napredovala, da bi Hrvatska bila moderna nacija. Tu zgradu su gradili najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je u njoj sada, ostaci komunizma, ubojice hrvatskog naroda! Oni imaju obraza da zaposjevši naše svete zgrade, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj. Oni nam prijete da će uzeti ono što je njihovo. Oni nam govore da će odlazeći ostaviti iza sebe pustoš. A mi znamo da će se vratiti jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali. Sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače vaše je. Vi to plaćate, vi zato radite, vi zato stradate. Oni će kažu ukrasti, a pitam tu gospodu, a gdje su oni to stekli bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina. Neka nam ispripovijedaju gdje su to njihovi gradovi stari tisuće godina, gdje su to njihovi dvorci, gdje su to njihove palače, gdje je to njihovo blago koje mi ovdje imamo i koje prijete da će nam uništiti. Neka unište svoje, ali lako im je, ne trebaju uništavati jer ništa od toga ni nemaju.

Ono što oni žele, zapamtite dobro, žele nas izjednačiti sa sobom, žele da budemo divlji kao oni, žele da nemamo ništa kao oni, žele da budemo ubojice kao oni, žele da nemamo morala kao oni, žele da sjedimo u tuđim domovima i u tuđim gradovima kao oni. Nama to ne treba. Mi imamo svoju domovinu, mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju naciju. Neka odlaze odavde!

Molim vas lijepo, kakvi su to ljudi, ako smijemo govoriti uopće o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim zgradama, koji uživaju tuđi novac i tuđi kruh, i usuđuju se ubijati one koji im to daju. Umrli bi davno da imaju i traga čovjeka u sebi. Umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošten čovjek umire kad je pogriješio. Ali demoni se kroz povijest provlače kao da su besmrtni. Ali neka ne zaborave da je smrt koja im je došla definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje, ono što umire sa ruskim generalima, umrijet će i ovdje. Moj kolega je rekao, uvijek će ostati jedno pero i uvijek će netko reći: ne. Ostat će hrvatski narod, ostat ćemo ovdje sa stotinama, sa tisućama pera, da pokažemo koliko smo i kako kroz ovu povijest učinili, da bi opstali, da bi bili ljudi, da nikad ne bi pristali da postanemo moralna strašila kao oni koji nam tvrde da nas štite. Od koga nas štite u našoj domovini? Od nas. Neka nas puste na miru, bolje ćemo se od njih snać´. Neka nas puste na miru, mi ćemo osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje dostojanstvo.

I napokon, vi majke i vi žene, koje ste tu došle u jedinstvenom skupu koji je ikada u Europi održan vi još jednom pokazujete da je Hrvatska u dubini svog srca ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je muško i ona koja je žensko, prožeta istim veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva. I zato sam počeo s tim da vas volim i zato sam počeo s tim da rađe s vama umirem nego sa ovima živim. I znam, sasvim sigurno znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavi, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude i to je moja radost i to je moja snaga kao i svih vas.

A neka ta snaga, neka ta ljubav i neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu naoružanu i onu nenaoružanu, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu.

Ako nemamo oružje, imamo snagu ovoga što je tu, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Ja se zato ne bojim.

Živa je, bila je živa i živjet će Hrvatska! Živjeli!

20081113 24 sata naslovnica Ivo Sanader 0kn

“Ljudi jednostavno ne razumiju što znači 14, a što 42 milijarde”, odlučno tvrdi Krešimir Macan, PR stručnjak i jedan od poznatijih hrvatskih spin doktora. To su termini koje razumiju urednici pa bi ih onda oni trebali prepričati masama, ali mase to ne razumiju, objašnjava Macan.

No, s druge strane, mase razumiju jednostavne poruke, poput “moramo stegnuti remen”. “To se zove matematika za nepismene: ljudi ne razumiju što znači politička parola ‘sredit ćemo komunalije’, ali jako dobro razumiju kada im kažete da će svaka kuća imati plin, struju, vodu, kanalizaciju… Jednako tako, ne razumiju što znači financijska kriza ili proračunski deficit, ali jako dobro razumiju što znači stezanje remena”, kaže Macan. “Visoka politika mora se svesti na jednostavne rečenice, namijenjene ljudima sa završenom srednjom školom”, tvrdi on.

U praksi takva retorika može biti i te kako plodonosna. “Primjerice, Sanader je u vrijeme dok je pokušavao osvojiti vlast stalno ponavljao priču o zaduženosti svakog novorođenog djeteta u Hrvatskoj. To je podatak koji ljudi razumiju, to je podatak koji bi današnja oporba mogla iskoristiti jer su današnje brojke usporedive s onima iz 2003. godine”, kaže Macan i dodaje da su današnje bebe zadužene točno dvostruko više nego 2003., odnosno prema podacima s kraja lipnja-60.000 kuna po novorođenoj bebi. To je, boljeg razumijevanja radi, 400 velikih pakiranja pelena.

Važno je, kaže Macan, pronaći rječnik kojim se ljudima može objasniti što se točno događa. Primjerice, može im se reći da mogu birati između smanjenja plaće ili gubitka posla. Ili, kada je o državnim poslovima riječ, možemo govoriti o ustroju, centralizaciji, decentralizaciji, državnom aparatu, ovome ili onome, ali ljudi to možda ne razumiju. No, jasno razumiju što znači i kako izgleda ukidanje određenog broja županija.

“Jednako tako, ako se ljudima želi reći u kakvom je država stanju, mogu se koristiti proračunski deficiti i deficiti platne bilance, što su izrazi za koje većina ljudi kojima ekonomija nije uska struka moraju pogledati u rječnik, a može se i reći da za svake tri kune koje potrošimo kao država dvije uspijevamo zaraditi, a jednu moramo posuditi”, tvrdi Macan.

Cijeli članak pročitajte ovdje.

Najsvježiji primjer je izjava Nede Klarić, sada već bivše HDZ-ove gradonačelnice Šibenika. Ona je večeras, nakon ponovljenog drugog kruga u Šibeniku, čestitala je Anti Županoviću na pobjedi: „Želim mu puno sreće i uspjeha u radu. Ja dobro znam koliko je posao gradonačelnika težak i odgovoran. Novom gradonačelniku želim da bude uspješan na dobrobit i zadovoljstvo svih Šibenčana. Kao saborska zastupnica pomagat ću mu koliko mogu i neću se prestati boriti za svoj Šibenik.“

Ni pobjednički govor izabranog Županovića, u kojem je zahvalio svim Šibenčanima koji su za njega glasovali, nije bio ništa lošiji: „Hvala im. Šibenčani su mi povjerili Šibenik u ruke i nisu pogriješili. Sa saborskom zastupnicom, mojom konkurenticom u izbornoj utakmici, surađivat ću. Šibenik je jedan, a Šibenčana je malo i treba nam svatko tko želi i može učiniti nešto za svoj grad. Na godišnji odmor neću ići. Sada imam pune ruke posla. Nije vrijeme za odmor.“

Osobno me dojmila poruka kandidata za gradonačelnika Pazina, Ivana Bubića, koji je odmah nakon pobjede Renata Krulčića u prvom krugu uputio medijima sljedeću poruku:

Uvažene sugrađanke i sugrađani !

Ovi su izbori pokazali da je uz veliko povjerenje koje ste mi iskazali potrebno i malo više odvažnosti kako bi se stvari promijenile.
Želim Vam se iskreno zahvaliti na podršci i glasovima kojima me obvezujete na daljnje zalaganje za opće dobro. Smatram da su izbori svečanost demokracije te u tom duhu čestitam i onima koji su svoj glas podarili mome konkurentu. Protukandidatu gosp. Renatu Krulčiću čestitam na izboru za gradonačelnika Pazina i želim da za naš Pazin ostvari što je više moguće.
Vođen iskrenim željama za boljitkom našega Grada, zajedno sa svima vama stavljam se na raspolaganje našem Gradonačelniku.
Još jednom Vam se svima zahvaljujem i želim svako dobro u životu i radu.

S osobitim poštovanjem,
Ivan Bubić

Nakon ovakvih izjava kampanja definitivno završava, zaboravljaju se sve grube izjave i svi neprimjereni potezi kojih se uvijek nađe u žaru borbe. Izborni gubitnik će ovakvim potezom uvijek pobrati simpatije javnosti (pogledajte komentare ispod ove objave na lokalnom portalu).

Nerijetko imamo i drugačijih slučajeva. Poraženi u svojim izjavama čak otvoreno okrivljuju birače da su svojom „nepromišljenošću“ ili „naivnošću“ doveli protukandidata na vlast, nekima nije jasno kako su se birači usudili ne prepoznati da su upravo oni Bogom dani za obnašanje funkcije, čak su odlučili nastaviti kampanju kroz medije i nakon okončanja izbora pa tako imamo „post-kampanje“ koje i danas, gotovo mjesec dana nakon prvog kruga izbora i dalje pune novinske stupce. Izborni gubitnici zasigurno ovakvim potezima ništa ne postižu, osim što su (neki) postali predmet sprdnje.

Dubravka Šuica je nakon poraza sebe proglasila moralnom pobjednicom, a potom (posredno) svoje sugrađane nazvala  naivcima jer su povjerovali bajkama. U drugoj izjavi je patetično ustvrdila kako cijeli Stradun plače za njom. Bilo je to dovoljno grupi dubrovačkih „fakina“ da naprave cijeli igrokaz na Stradunu u kojem su prikupljali suze za muzej.

U izbornoj noći, nakon što su brojevi nepovratno otišli u korist protivnika, Ranko Ostojić je izjavio kako su Splićani dobili gradonačelnika kakvog su željeli te je čestitao suparniku. Međutim, u isto vrijeme dok je on davao ovu pristojnu izjavu, iza njega su u kadru stajali članovi njegovog stožera u, kako dr. Grbeša kaže, krajnje degutantnim majicama s napisom „Nisam ovca da me vodi čoban“ kojim su poručili većini Splićana da su ovce.

Nadajmo se da će ovakvih primjera (ne)priznavanja poraza, koji najbolje pokazuju naše stvarne demokratske dosege, biti što manje u kampanjama koje su pred nama. Odgovornost za ovo leži i na savjetnicima za odnose s javnošću.

Priznati poraz – to mogu samo veliki. Pogledajte kako to izgleda nakon vrlo emotivne kampanje u koju je uloženo puno truda i energije u Makedoniji prošle godine – Radmila Šekerinska je znala da je ostvareno nemoguće u unaprijed izgubljenoj bitci i zato je mogla uzignute glave stati pred članove i simpatizere…

Click here to view the embedded video.

Click here to view the embedded video.

Iako već tjednima traje prava pomama javnosti za neuglednom Škotlanđankom, prvo mjesto u finalu natjecanja „Britanija traži zvijezdu”, prema glasovima publike osvojila je plesna skupina Diversity. Velikoj favoritkinji pobjeda je izmakla te je natjecanje završila na drugom mjestu.

Click here to view the embedded video.

Click here to view the embedded video.

Kliknite na link na kraju za sve što smo pisali o Susan Boyle ili pogledajte zadnji pregled vijesti o njoj koji nudi Google.

Ako vijesti iz Manjgure želite primati e-mailom pretplatite se ovdje – upišite e-mail adresu i ponuđeni antispam kod, te potvrdite da ste vlasnik adrese klikom na link za potvrdu koji će vam biti poslan na upisanu e-mail adresu.

↑ Kliknite ako želite rotator i na Vašim stranicama

Ta neugledna 47-godišnja kućanica osvojila je srca publike diljem svijeta, oborila rekorde na YouTubeu, već gostovala u glasovitim talk showovima, ali i učinila nešto što je, po mom mišljenju bilo više nego potrebno u ova pomalo tmurna političko-gospodarska vremena. Susan Boyle je pružila nadu i gotovo nevjerojatnu vjeru u čuda.

Žena koja se navodno nikad nije ljubila, koja nije promijenila svoj stil ni nakon što ju je sto milijuna ljudi gledalo putem YouTubea, nema tim pomagača oko sebe, nipošto nije zvijezda u trash smislu te riječi. Najljepše što je po mom skromnom mišljenju ikad izjavila bilo je kod Larryja Kinga kad je prokomentirala činjenicu da je preko noći postala slavna. Samo je promrmljala sa svojim pomalo smješnim naglaskom: Sad više neću biti usamljena.

Susan je kao najveći favorit ušla u veliko finale koje će se održati u subotu u 18,45 na ITV-u, ali nažalost legalnim putem se ne može pratiti uživo na Internetu. To je onaj isti ITV kojem se dogodio veliki gaf puštanjem reklame u 118. minuti utakmice Everton- Liverpool. Kako to obično biva, baš je tada pao prvi i jedini gol, a gledatelji su se zabavljali Tic-Tacovom reklamom. Valjda im se takvo štogod neće ponoviti, jer bi bilo šteta propustiti nastup Susan Boyle poput ovog posljednjeg koji joj je osigurao ulaz u finale.

Click here to view the embedded video.

Ispriku su joj uputili svi suci, a pala je i ona od Piersa Morgana za kojeg se priča da je tiha patnja neobične natjecateljice, zbog kojeg je navodno je imala histerični ispad pred hotelom, o čemu su se raspisali mediji. Konstantno eksponiranje javnosti čini se da je na leđa ove hrabre kućanice stavilo velik teret. Sve više je napisa o eksplozivnim reakcijama, vrijeđanjima, pokazivanjima prsta, a The Sun je objavio i karikaturu nje poput Ramba.

Podsjeća li vas ovo na nekog? Recimo…

Bilo kako bilo, vratimo se na Boyle i ljubljenog Morgana koji joj je rekao da je da mu je žao zbog načina na koji su ju tretirali prije prvog nastupa i da je očekivao da će ona ispasti samo smiješna. Ismijavali su je, a sad je poznata diljem svijeta i sve je to ostvarila svojim talentom. Samo se nadajmo na neće to ‘zeznuti’ zbog tereta slave…

Za kraj, prisjetimo se samog početka koji je mnogima bio dokaz da je gotovo sve moguće.

Click here to view the embedded video.

Kliknite na link na kraju za sve što smo pisali o Susan Boyle ili pogledajte zadnji pregled vijesti o njoj koji nudi Google.

Ako vijesti iz Manjgure želite primati e-mailom pretplatite se ovdje – upišite e-mail adresu i ponuđeni antispam kod, te potvrdite da ste vlasnik adrese klikom na link za potvrdu koji će vam biti poslan na upisanu e-mail adresu.

↑ Kliknite ako želite rotator i na Vašim stranicama

Click here to view the embedded video.

U cijeloj situaciji doista nije upitno kako je svojim obraćanjem prisutnima, u maniri „stand up” komičara, Obama uspio razdrmati ovo tradicionalno formalno okupljanje. Ono što pomalo iznenađuje jest entuzijazam s kojim svjetski mediji izvještavaju o tom događaju. Naime, mora da je ovakav nastup mladog predsjednika, koji je na čelo najutjecajnije svjetske sile stao upravo u jeku najveće ekonomske krize, bio u najmanju ruku posve neočekivan. Kako inače objasniti ovoliki ushit oko nečega što je već viđeno?

Iako je i sam Obama rekao kako je dio nasljedstva što mu ga je Bush ostavio upravo to da se na ovoj večeri ima pojaviti i zabaviti se, svjetski mediji redom su se raspisali o njegovom šarmu i smjelosti, jer osim što je svojim doskočicama dotakao mnoge republikance, nije štedio ni vlastitu administraciju, kao ni samoga sebe. Od CNN-a, preko NY Timesa , do britanskog Mirrora, svi su prenijeli kako su hollywoodske zvijezde puno više uživale u njegovim šalama nego onima koje je ispričala profesionalna komičarka Wanda Sykes.

S jednako mnogo žara je u hrvatskim medijima prenesena vijest o tome kako su se uzvanici te večeri zabavljali uslijed Obaminog showa. Tako je na hrvatskom portalu index.hr preneseno kako je američki predsjednik „do suza nasmijao de Nira, Afflecka, Demi Moore, Stinga i druge uzvanike večere”, dok se na stranicama portala dnevnik.hr može pročitati i pogledati većina Obaminih šala i viceva:

„Tako je, primjerice, najavio otvaranje knjižnice posvećene uspjesima prvih 100 dana njegova predsjednička mandata te obećao da će u ‘idućih 100 dana biti tako uspješan da će ih završiti za 72 dana, a 73. dan će se odmarati’. Šalio se i na račun svog čestog korištenja tzv. ‘blesimetra’ kod čitanja govora, te na obratnu navadu potpredsjednika Bidena da improvizira govore, što povremeno zahtijeva naknadne ispravke. Za državnu tajnicu Hillary Clinton kazao je kako ga je po svom povratku iz Meksika ‘zagrlila i rekla da on mora osobno otići ‘dolje’, a to se dogodilo uoči izbijanja epidemije svinjske gripe.

Za svog predstojnika ureda Rahma Emanuela, znanog po sklonosti psovkama, Obama jer rekao da mu današnji blagdan (Majčin dan) teško pada, jer ‘nije navikao reći ‘dan’ nakon ‘majka’. Za bivšeg potpredsjednika Dicka Cheneya kazao je da nije mogao doći na večeru jer piše memoare pod naslovom ‘Kako upucati prijatelja i ispitivati ljude’, aludirajući na njegov lovački incident i povezanost sa spornim CIA-inim metodama ispitivanja zatočenih.”, piše dnevnik.hr.

Međutim, nitko iz medija, kako stranih, tako ni domaćih, ne spominje kako je čitava ova situacija deja vu iz 2005. godine kada je Laura Bush, tada prva dama, izvela identičnu točku. Naime, kada je na istom ovom okupljanju prije točno četiri godine tadašnji predsjednik G.W. Bush započeo svoj govor, njegova ga je supruga prekinula, preuzela pozornicu te nastavila, baš kao Barack Obama 2009., u tonu komičara. Nazvavši sebe očajnom kućanicom i ismijavši česte gafove svoga supruga, Laura Bush tada je izazvala izuzetno pozitivne reakcije te je nasmijala prisutne do suza.

Click here to view the embedded video.

Leži li razlog tomu što se nitko od medija Obamu nije usudio nazvati copycatom u tome što je Amerika još uvijek u fazi Obamamanije, stanju u kojem se na sve što predsjednik učini gleda blagonaklono ili je doista iznimno talentiran komičar, pa mu je javnost sklona oprostiti neoriginalan pristup, ostaje pitanje. Možda je odgovor i u činjenici da je većini populacije Obama dobrodošlo osvježenje nakon Busha. Bilo kako bilo, bez obzira na to kako će se Obami progledati kroz prste, nema razloga da se isto učini novinarima od kojih se nitko značajnije nije osvrnuo na usporedbu dva navedena „nastupa”, već su gotovo prepisivački prenosili vijest jedni od drugih.

Kliknite na link na kraju za više tekstova na teme Barack Obama i odnosi s medijima.

Ako vijesti iz Manjgure želite primati e-mailom pretplatite se ovdje – upišite e-mail adresu i ponuđeni antispam kod, te potvrdite da ste vlasnik adrese klikom na link za potvrdu koji će vam biti poslan na upisanu e-mail adresu.

↑ Kliknite ako želite rotator i na Vašim stranicama