Parlamentarni izbori odlučeni su pet tjedana prije njihovog održavanja. Sam čin otvaranja istrage zbog crnih fondova protiv HDZ-a – ne kako su se u HDZ-u nadali, jedino protiv bivšeg predsjednika Ive Sanadera – stvarna je točka na pobjedničke izborne ambicije HDZ-a. Ali, i sada kad je valjda svima jasno da Ivo Sanader nije niti mogao otimati sam, a da tobože nitko drugi u vodstvu HDZ-a to nije znao – HDZ će glatko dobiti svojih dvadesetak posto glasova, po našem sudu vjerojatno čak i nešto više nego što bi dobio u »normalnoj« kampanji, u situaciji da nije iz DORH-a stigao dokument o istrazi protiv HDZ-a i blokadi stranačke zgrade u središtu Zagreba.

HDZ sada mijenja izbornu kampanju. Pobjednički akordi »Svijet voli pobjednike« Colonije, isforsirane aklamacije Jadranki Kosor i stranci, sjevernokorejski entuzijazam skakanja po pozornicama, pljeskanje u stilu »Taši, taši, tanana« i liderkino uskraćivanje osmijeha crvenim mrziteljima – to sve skroz je odudaralo od HDZ-ove realne situacije.

Sada HDZ i predsjednica pomalo, koliko to umiju, okreću ploču. Iz svakodnevnih izjava predsjednice je jasno da zamjera DORH-u, jer ne otvara istrage i protiv drugih stranaka kao da bi Odvjetništvo trebalo voditi računa o političkoj ravnoteži, a ne o organiziranom kriminalu čiji je sponzor stranka na vlasti. I, naravno, krivci su mediji jer pišu o tome što se događa.

Zločinačka organizacija

Od pozicije – mrze nas, ali ćemo svejedno pobijediti, sada premijerka i predsjednica stranke Jadranka Kosor glasače želi upozoriti da je jedna od HDZ-ovih zadaća osujetiti Kukuriku koaliciju da ostvari takvu izbornu prednost kojom bi, bez nadzora drugih, mogla mijenjati Ustav, dovesti MMF, smanjiti mirovine, plaće i braniteljska prava.

Ipak, u utorak Jadranka Kosor je izjavila kako bi rezultati izbora – unatoč tome što su rezultati javnog mnijenja nepovoljni za HDZ – mogli iznenaditi mnoge koji danas likuju.

Istina je, HDZ-ovi birači neće stranci zamjeriti crne fondove. Njih DORH-ova istraga može mobilizirati tako da iz prkosa »ne daju Hrvatsku«. Jer, mnogi od njih još uvijek primitivno poistovjećuju HDZ s hrvatskom državom, pa kažu: »Oni nas žele uništiti, jer hoće da s Hrvatskom mogu raditi što žele!« A i onih koji su protekla dva desetljeća proživjeli na različitim privilegijima, jako je puno.

Način vladanja HDZ-a svih prošlih 20 godina bio je sličan i svakako beskrupulozan. Prvo su se mnogi strahovito obogatili kroz potpuno nekontrolirano financiranje obrane Hrvatske. Kroz pretvorbu i privatizaciju već je u devedesetima uništena proizvodnja i ekonomija zemlje, ali su se zato mnogi usput proizvedeni tajkuni, bliski HDZ-u, obogatili na toj pljački. I isisavanje novca iz državnih poduzeća u stranku i privatne džepove nije izum prošlog desetljeća, nego i devedesetih godina u Hrvatskoj.

Kriva procjena

Neki će se prisjetiti da je novinarka Jasna Babić još 2001. godine u HTV-ovoj Latinici optužila HDZ da je zločinačka organizacija, i to zbog triju razloga – pljačke u privatizaciji, ratnih zločina i s hrvatske strane te rata u Bosni i Hercegovini.

Rekli bismo da se ništa posebno novo nije dogodilo sa Sanaderom – ali se sada sve to otkriva prije svega zbog toga što Hrvatska nije mogla pomisliti na završetak pregovora s Europskom unijom, a da napokon ne rastvori neke od svojih brojnih korupcijskih afera. EU je tražila taj obračun, a ne naša vlast.

– Ako je Kosor potaknula istragu protiv Sanadera, trebala je biti svjesna svih posljedica do kojih će to dovesti. Pa, naravno, da HDZ može biti optužen kao pravna osoba. Ako su mislili da će sve zaustaviti na Sanaderu i da neće doći do njih, onda su stvarno krivo procijenili. Naprosto, njihova strategija da se sve svale na Ivu Sanadera nije uspjela, kaže nam Krešimir Macan, stručnjak za političku komunikaciju, direktor Manjgure.

Ove izbore HDZ sigurno neće dobiti. No, ono što sve nas zanima je kako će se HDZ repozicionirati, rebrendirati, koliko će se promijeniti i u kojem smjeru. Po prilici su tri plošne mogućnosti: jedna je moguća nova tuđmanizacija HDZ-a, ali bi to potpuno marginaliziralo stranku. Drugo je – novi ljudi, nova moderna stranka desnog centra i treće je neka upitna kombinacija prethodnih dvaju modela.

Krešimir Macan misli da će HDZ trebati krenuti iz početka s novim i nekompromitiranim ljudima. Zapravo sve ono što je Sanader činio na početku kad je 2000. godine preuzimao stranku, trebalo bi ponoviti. Tada se Sanader ispričao svima kojima je HDZ, namjerno ili nenamjerno, nanio zlo u prošlosti. HDZ se mora očistiti od svega što ih može kompromitirati i – krenuti od nule. Mora postati klasična stranka pučana sa svim onim vrijednostima za koje se i oni zalažu. Sada, u kampanji, Jadranka Kosor treba svojim biračima dati neki argument da se oni ne osjećaju poniženima. Istina je da je uspjela završiti pregovore s EU, učinila je Hrvatsku na neki način drukčijom, smatra Macan.

Dr. Ivan Rimac, politički analitičar i profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, smatra da je već mjesecima jasno da će HDZ izgubiti izbore, a sada – uslijed otvaranja istrage protiv stranke – dobili su dobro opravdanje za poraz. Rimcu je teško prognozirati što se sa strankom može dalje događati. Glavno je pitanje tko će preuzeti stranku nakon Jadranke Kosor koja će poslije poraza najvjerojatnije biti smijenjena.

– Ne vidim mogućeg jakog lidera. Situacija bi mogla biti slična kao 2000. godine pa bi moglo proći i nekoliko godina dok se ne profilira novi lider, kaže Rimac.

Dodaje da je neizvjesno koliko bi sadašnjih ljudi iz vrha moglo biti u istrazi i kaznenom postupku, i to bi itekako moglo otežati transformaciju stranke. Jedan od kandidata za novog predsjednika je Tomislav Karamarko, međutim Ivan Rimac smatra da bi se tada moglo dogoditi da HDZ i HSP zamijene mjesta, da HDZ postane desniji, što bi ga odvelo u potonuće.

Neovisnost DORH-a

Priopćenju koje je Državno odvjetništvo objavilo u utorak teško je štogod bitno protusloviti. U slučaju Fimi-medije postupak o provođenju istrage počet je prije otprilike godinu i pol. Istraga mora završiti u roku od godine i pol ili se smatra da Državno odvjetništvo odustaje od predmeta. Također, DORH ističe da su pribavljeni dokazi da je HDZ stekao (protuzakonitu) korist. Dakle, ne otvara se istraga protiv HDZ-a baš sada zato da bi on izgubio izbore.

Jadranka Kosor zaista je 2009. godine omogućila obračun s korupcijom na koji je bila pritisnuta izvana. Činjenica je da je zbog toga odmah imala otpore u stranci, jer su iskusni korumpirani lisci vidjeli kuda sve vodi. To je zasluga koju joj je teško oduzeti.

Čini nam se da su poslije svih istraga i ostalih pravosudnih postupaka posljednje dvije godine DORH-u otvorene ruke da se u budućnosti zaista neovisno raščišćava s nagomilanim kriminalom. Usput rečeno, sada se otvara pitanje njegove građanske kontrole, jer po novom zakonu ima vrlo velike ovlasti. Istina, potpunu neovisnost DORH-a nama je u Hrvatskoj teško zamisliti, ali to mora biti novi standard od kojeg svi političari i ostali moraju poći kad vode politiku i mijenjaju društvo.

Zato se i HDZ treba skroz očistiti, bez obzira na njihovu golemu financijsku klijentelu čija neproizvodna cijena koštanja i ekonomski vuče Hrvatsku prema dnu.

Autor: Zdenko Duka

Sanaderovo prvo pojavljivanje pred sudskim vijećem djelovalo je kao predstava, trik kojim bi se odgodio početak suđenja. Je li to točan dojam?

- Vaš je dojam potpuno kriv i netočan. I na tragu je onih stereotipa koji svaki Sanaderov postupak tumače na njegovu štetu, pa mu se ne dopušta ni da je bolestan i da mu je potrebna liječnička pomoć. Kakva predstava?

 Evo, primjerice, hodao je uz pomoć štake. Zbog štake ne može doći u lisicama, izbjegava tu ponižavajuću poziciju. Zatim tvrdi da ima povišeni tlak, ali ne može se sjetiti koliki je taj tlak…

- Rekao je da mu je tlak 150.

U jednom se trenutku okrenuo da pita koliki mu je tlak…

- Ne, provjerio je to kod liječnika koji mu je mjerio tlak. Ono što je u konkretnoj situaciji bilo sporno jest vrijeme kada mu je ordiniran pregled zbog problema sa srcem. Kod njega je utvrđeno da ima aritmije, kratkotrajne ventrikularne aritmije, tahikardije koje doista mogu dovesti do opasnog incidenta. U takvom je stanju u opasnosti da kolabira i izgubi svijest, što znači da je moguće da mu pozlije i da ga u sudnici treba oživljavati, reanimirati. Nesporno je da taj problem postoji. Koronarografija mu je kao pretraga određena još 5. rujna. No, on je odlučio pričekati s tim pregledom, nadajući se da će biti pušten iz pritvora. Posljednja dva tjedna stanje mu se znatno pogoršalo, čak mu je zatvorski liječnik ukinuo lijekove koji su rješavali problem srčanog ritma. U nedjelju mu je bilo veoma loše i tražio je liječničku intervenciju i pregled kod kardiologa. Kolega Suić je u srijedu išao k istražnom sucu i tražio da se Sanadera pošalje na obradu. Na taj kardiološki pregled odveden je naposljetku tek u četvrtak poslijepodne. Navodno je predloženo da ostane u bolnici zbog hitne koronarografije, ali je ipak vraćen u pritvor i informiran da će po nalogu prof. Miličića sljedeće jutro, u petak, bili obavljena opsežna kardiološka obrada. Sljedeće jutro rečeno mu je da ide na Rebro, ali je ipak odvezen na raspravu. Ono što smo mi čuli jest da je u zadnji čas promijenjena odluka.

 Ne slažete se da zvuči neuvjerljivo da je sjeo u kombi kako bi bio odvezen u bolnicu, a putovanje mu je završilo na sudu?

- On nije znao da ide na sud. O svemu što se događalo u četvrtak poslijepodne ni obrana nije bila obaviještena. Očito nije postojala koordinacija između suda i pritvora, odnosno bolnice. Mi nismo bili u mogućnosti obavijestiti sud jer nismo niti znali što se događa. Zatvor je trebao obavijestiti sud o tome što se događalo dan prije rasprave i kakav je bio zaključak kardiologa. Obrana je prethodni dan pisala uvodnu riječ do dva u noći, pripremajući se za raspravu. Ujutro smo stigli na sud i Sanadera zatekli onako odjevenog. Tada nam je kazao da mu je rečeno da ide u bolnicu, a ne na sud. Dakle, ne radi se ni o kakvoj manipulaciji. Uostalom, što bi se time postiglo? Mi smo spremni za raspravu, a ovih nekoliko dana ništa ne mijenja.

Da, ali bi zdravstveni problemi sada mogli postati argument u zahtjevu za puštanje iz pritvora.

- Zahtjev smo već podnijeli i odbijeni smo. Njegovu zdravstvenu situaciju pritom nismo ni u jednoj žalbi uopće spominjali.

Dobro, hoće li Sanader moći pratiti suđenje?

- Ako bude pod nadzorom kardiologa i ako mu bude ordinirana odgovarajuća terapija, moći će sudjelovati u postupku. Međutim, njemu je liječnik u pritvorskoj bolnici ukinuo Rytmonorm, a to je antiaritmik, lijek koji regulira rad srca. Sada treba vidjeti što će biti. Njegova obrada još traje, obavljaju se pretrage, nosi holter za mjerenje tlaka i srčanog ritma kako bi se ustanovilo njegovo stanje, mjerit će mu reakciju na stres, a trebao bi obaviti i ergometriju, iako je upitno hoće li to biti moguće zbog teškoća s nogom. U ponedjeljak će se njegovo stanje definitivno znati.

Jeste li spremni za suđenje?

- Jesmo. Napisali smo uvodne riječi, znamo što ćemo napadati od činjeničnog supstrata i očekujemo početak. Istodobno pratimo, koliko možemo, tijek ostalih istraga. Naravno da nam je zbog obujma Fimi-Media najzahtjevniji predmet.

Kako ćete odgovoriti na optužnicu za ratno profiterstvo?

- Temeljno pravno pitanje jest radi li se ovdje uopće o ratnom profiterstvu, je li to kazneno djelo povezano s ratom i ratnim okolnostima te korištenjem ratne situacije. Mi smo uvjereni da nije te da je Zakon o nezastarijevanju kaznenog djela ratnog profiterstva, pretvorbe i privatizacije primijenjen na posve nezakonit način jer radnja počinjenja djela nije ni na koji način vezana uz ratne okolnosti, niti postoji korelacija između ratnog stanja i inkriminirane radnje.

Što je s činjenicama, samim uzimanjem mita?

- Od početka tvrdimo da Sanader nije počinio kazneno djelo, da je cijeli tijek pregovora oko kredita vodio Mate Granić, a ne Sanader koji se uključio tek na kraju. Tvrdimo da je ulogu koju je imao, odradio na razini tehničke osobe. Nije bio Vladin pregovarač u tom poslu, a što se tiče same isplate provizije, tvrdimo da provizija nije isplaćena Ivi Sanaderu, nego osobi pod imenom Eugen Laxa ili onoj koja se tako predstavljala.

Smatramo da je to osoba koja ima svoj identitet, koja je imala svoju ulogu u poslu dobivanja kredita i koja je sa svojim vezama bila inkorporirana u cijelu situaciju. To je osoba koja se bavila međunarodnim financijskim konzaltingom te je imala jake političke i financijske veze kroz svoju masonsku londonsku ložu. Pritom smatramo kako iz rezultata provedene istrage nedvojbeno proizlazi da je upravo on primio proviziju ne samo kod spornog kredita, nego u više navrata.

Cijeli razgovor iz Nedjeljnog Jutarnjeg možete pročitati ovdje.

Izvor: Nedjeljni Jutarnji, 30.10.2011., broj 4776, str. 12 i 13

Suđenje bivšem premijeru Sanaderu najveća je afera uopće u Hrvatskoj, a većina građana sigurna je u ishod procesa – osuđujuću presudu! No, stvari o kojima priča Prodanović itekako imaju smisla, za prošlotjedne Novosti je rekao: “Ako se baca odium na Sanadera, ne vidim kako ostatak vrha stranke može ostati pošteđen. To se naprosto mora odrazit i na njih, a ukoliko misle da nije tako jako griješe. Djelatnost predsjednika stranke ne može se lučiti od ukupnog vrha iste.”

U nastavku pročitajte intervju Čede Prodanovića iz Lidera od 9. rujna 2011.:

Slučajevi gospodarskog kriminala na sudovima će se lomiti preko koljena

Čedo Prodanović, jedan od najpoznatijih hrvatskih odvjetnika ‘kaznenjaka’, rođen je u Zagrebu 1949. Maturirao je u Prvoj gimnaziji i diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Prvo zaposlenje dobio je na tadašnjemu Državnom tužilaštvu i postupno je u 15 godina rada napredovao od zamjenika općinskog tužioca preko okružnog do šefa zagrebačkoga Državnog tužilaštva (zapravo, to je značilo biti jedan od najodgovornijih državnih tužilaca jer zagrebačko je Državno tužilaštvo bilo najveće, rješavalo je više od 30 posto predmeta gospodarskog kriminaliteta u RH; Prodanović je tad imao 47 zamjenika). U čistkama u pravosuđu 1991. odmah je ‘odletio’ iz Državnog tužilaštva. Odonda je u odvjetništvu i do danas se afirmirao kao jedan od najuspješnijih u zastupanju okrivljenih u kaznenim postupcima.

-Jeste li dosad dubinski analizirali poznate poslove svojeg klijenta Ive Sanadera kao što vam to nalažu propisi o suzbijanju pranja novca i financiranja terorizma i jeste li podatke dobivene analizom dostavili Financijskoj policiji?

Naravno da nisam, kao što to dosad nisam napravio ni za jednoga svojeg klijenta. Osim stoga, ne vidim način na koji bih uopće mogao utvrditi financijsko stanje svojih klijenata. Ta se zakonska odredba o suzbijanju pranja novca kosi sa zakonskom odredbom o profesionalnoj odvjetničkoj tajni.

-Niste li sad u situaciji da kao odvjetnik ne provodite Zakon o suzbijanju pranja novca, prema kojemu ste u određenim situacijama dužni provoditi dubinske analize poslova svojih klijenata i dobivene podatke dostavljati  Financijskoj policiji?

U krajnjoj liniji taj dio zakona ne provodim. Možda bih ga provodio da uočim dramatičnu situaciju ili osobu. Ali to se već određuje u potpisivanju punomoći. Shvatim li da imam posla s klijentom sumnjivim prema svim osnovama, nastojat ću izbjeći njegovo zastupanje. U dosadašnjem krugu stranaka nisam našao povoda za takvo što. Jesam li tako prekršio zakon ili nisam? Vjerojatno jesam, jer tim se zakonom od mene traži da to napravim na početku, a na početku se to u pravilu ne zna. Sve je, dakle, moja procjena ili moj dojam o klijentu. Ja se oslanjam na svoj dojam. Moj odvjetnički ured ima mnogo posla, zato ne mogu svaku stranku ‘vivisecirati’ da bih bio siguran.

-Kako ocjenjujete svoj položaj i položaj svojeg klijenta na suđenjima koja tek trebaju početi?

Suočio sam se problemom da sam klijenta dobio kao ‘gotov proizvod’, sve je unaprijed, bez suđenja, pripremljeno da bude kriv. Već vam sad mogu reći da više od pola onoga što se o Sanaderu objavljuje u medijima nije točno. A sve ono što se o njemu objavljuje nije slučajno, to se svjesno plasira u javnost. Sanader je izniman slučaj. Čitao sam da su neki premijeri bili gonjeni, ali u svijetu se premijeri u načelu ne Egone, nisu u ćeliji s drugim kažnjenicima,  nego imaju poseban tretman, što nije favoriziranje osobe, nego držanje do dostojanstva institucije premijera. Ivo Sanader nije bio predsjednik kućnog savjeta, nego predsjednik vlade jedne države. I svaka država koja drži do sebe trebala bi to poštovati bez obzira na to kako će završiti sudski postupak. Sanadera uvaljuju u blato i ‘cipelare’ njegovi dojučerašnji najbliži suradnici, ljudi koje je stvorio. To je sve već viđeno, ali ovo sada na najvišoj je razini. Profesionalno me intrigira ulazak u postupak za koji je u početku bilo posve sigurno da ću ga izgubiti, a sad mi se, što sam dublje u predmetu, čini da su nam izgledi sve bolji. Kad govorim o sve boljim izgledima, govorim o stanju spisa. Da znam da će suditi suci koje cijenim, bio bih i mnogo optimističniji. Međutim, nemojte me pitati za imena sudaca.

- Što mislite o praksi da Državno odvjetništvo i policija u javnost plasiraju informacije poznate samo u istrazi ne bi li tako pritisnuli osumnjičene da progovore u istražnom zatvoru?

Razlog za takvo postupanje nije samo pritisak na osobe u istražnom zatvoru, tako se pritišće i šuti. Tim informacijama kondicionira se javnost, stvara se javno ozračje prema kojem je netko unaprijed kriv. Možda ne treba govoriti o imenima, ali uzmite Sanaderov primjer: za 90 posto Hrvata on je i prije suđenja kriv za sve o čemu se pisalo i govorilo u medijima. I nakon toga slučaj dobiva sudac koji treba eliminirati sva tako narasla očekivanja i suditi nepristrano, zbog čega može očekivati i proteste odluči li u suđenju suprotno takvim očekivanjima javnosti. Malo je ljudi koji barem malo neće voditi računa o tome sto se u javnosti od njih očekuje. I u takvim slučajevima nema poštenog suđenja. Zbog toga se, zapravo, te informacije puštaju u javnost.

-Kako komentirate da dosad nije provedena nijedna ozbiljna istraga zbog curenja informacija poznatih samo u istrazi?

Nedavno sam zbog takva slučaja u drugome kaznenom predmetnu podnio kaznenu prijavu jer smo na ročištu bili samo tužitelj i ja. A meni nije u interesu da se to objavi o mojem klijentu. Prijavu sam podnio protiv nepoznate osobe u DORH- u i čekam što će se dogoditi. Katkad se u javnost plasiraju i informacije koje nisu obuhvaćene kaznenim postupkom, ali u javnosti stvaraju lošu sliku o optuženome.

-Sad se prigovara da to rade i odvjetnici, osobito vašem kolegi Nobilu da plasira u javnost negativne informacije o Vladi u slučaju ‘Polančec . Kako to komentirate?

Neću to negirati, no kolega Nobilo ne radi to, nego se sukobljava izravno s vlastima i otkriva stvari koje su im neugodne, i to na jednak način na koji one nastoje kompromitirati njegova branjenika. Kolega Nobilo odabrao je žestoku, borbenu varijantu obrane. Ta obrana u Polančecovu slučaju dobro prolazi u javnosti, ali kako će proći na sudu, vidjet ćemo. U svakom slučaju, riječ je o legitimnoj obrani. Kolega Nobilo uspio je u tome da javnost više ne vjeruje da je Polančec neosporno lopov kao što ju je u to pokušala uvjeriti vlast plasiranjem raznih informacija o njemu poznatih samo u istrazi. Sada javnost u najmanju ruku više ne vjeruje da je Polančec u svemu bio sam, a to je vlast namjeravala. Kolega Nobilo uspio je promijeniti stajalište javnost, Polančec joj više nije antipatičan.

-Je li faza čistki u sudstvu prošla i je li se pravosuđe oporavilo od dosadašnjeg čišćenja nepodobnih?

Malo se govori o razmjerima onoga što vi nazivate čistkama. Koliko znam,  profesor Uzelac o tome je provodio istraživanje i došao je do brojke od gotovo dvije tisuće ljudi koji su morali napustiti sudstvo i tužiteljstvo. Tužiteljstvo i sudstvo još plaćaju danak vremenu kad su ostali bez najiskusnijeg kadra. Ode li više od pola tužitelja i trećina sudaca, i to najiskusnijih, za to se nužno plaća danak. On se još plaća. Sve je to još vidljivije jer se kadar popunjavao isključivo prema političkim kriterijima, a ne prema stručnim, pa su se pojedinci našli na poslovima koje nerijetko nisu bili sposobni obavljati. Do prije nekoliko godina i sam bio zagovornikom društvene intervencije u sudstvo, a i sad mislim da sudstvo nije smjelo tako dugo raditi doista loše i da se to toleriralo. No ‘izdurali’ smo i, evo, prošlo je dvadeset godina i stanje se doista donekle popravilo. Sad mislim da se više ne bi trebalo vraćati starim revolucionarnim društvenim intervencijama u sudstvo. Odnedavno je propisano da u redovitom sudstvu suce predlaže struka, čak da predlaže predsjednike sudova, a da sam izbor provodi Državno sudbeno vijeće. Utjecaj politike polako se eliminira u izboru sudaca redovitih sudova. Ipak, stvari polako idu nabolje.

-Svjedoci smo da u složenijim slučajevima gospodarskog kriminala Državno odvjetništvo nije osposobljeno za provedbu svih dokaznih postupaka, a ni sud nema novca za to. To je bilo očito na suđenju zbog Riječke banke na kojemu se zbog nedostatka novca odustalo od skupog postupka inozemne financijske forenzike. Hoće li se odobriti veći iznos za osposobljavanje Državnog odvjetništva i sudova?

Koliko znam Državno odvjetništvo već ima angažirane stalne konzultante iz nekih djelatnosti, osobito financijskih. Radi se i na zapošljavanju stručnjaka u Državnom odvjetništvu. Međutim, mi u Hrvatskoj tek se sad susrećemo sa svime time, godinama se taj oblik kriminala nije sudski gonio. Dosad se to nije činilo ne zato što se to znalo ili nije znalo raditi, nego se jednostavno nije htjelo. Sad kad se odlučilo da se to ipak mora raditi, imamo pionirski posao, ljude koji to nikada dosad nisu radili i nisu se za to obrazovali na fakultetu, a ni u praksi.  A nema ni prave stručne pomoći. Sve će se, nažalost, lomiti preko koljena i naći ćemo se u situaciji da će neki biti oslobođeni, a neki dosuđeni, a da to nisu trebali biti. Ulazimo u područje pravne nesigurnosti dok se ne uspostave standardi i dok se ne pojave pravi financijski forenzičari i drugi stručnjaci bez kojih se ozbiljan predmet više ne može riješiti.

- Znači li to da već sad vlada pravna  nesigurnost?

Nekima se sudi zbog nečega zbog čega se dosad nikomu nije sudilo premda su počinili ista djela. Da, to imate u predmetima na suđenju optuženima za Podravku ili Hrvatsku poštansku banku. Primjerice, u HPB-ovu slučaju izdvoji se kao kriminalan slučaj nekoliko odobrenih rizičnih kredita, a uopće se ne uzima u obzir koliku je ukupnu dobit na svim takvim kreditima banka ostvarila ili se ne gleda je li omjer rizičnih kredita u ostalim bankama znatno manji ili veći, a zna se da su bankarski poslovi rizični. I tako ste našli jednoga koji je kriv za nešto što se na sličan način godinama radilo u većini banaka, ali nitko zbog toga nije bio kazneno gonjen. Stoga je na to pitanje teško odgovoriti jer to čak nije pitanje zašto sudite neukomu, a drugima niste, nego zašto odjednom sudite za to.

Neutemeljene optužnice preplavit će sudove

U SLUČAJU ‘INDEKS’ STANDARDI SUĐENJA APSOLUTNO SU PALI

-U posljednje vrijeme bilo je mnogo govora o novim propisima koji pogoduju Državnom odvjetništvu. Može li se o tome reći nešto novo, nešto što dosad nismo čuli?

Zbog novog Zakona o kaznenome postupku, kojim se daje ujak vjetar u leđa Državnom odvjetništvu, morat će se mnogo toga lomiti na sudu. Do zaprimanja predmeta na sudu nema nikakve kontrole optužnica, dakle mogu tužiti što god hoće. A kad mnogo optužnica koje nisu dobro utemeljene, potkrijepljene dokazima, preplavi sudove bez ikakva odabira, neke će prema zakonu velikih brojeva proći na sudu premda ne bi trebale. Već imate sudske postupke s mnogo optuženih, poput npr. suđenja zbog afere ‘Indeks’, u kojima su standardi suđenja apsolutno opali. Sudilo se na temelju takvih dokaza bi, općenito, takvim načinom vođenja postupka da je suđenje protiv dvadesetak okrivljenih za više od dvadesetak kaznenih djela bilo završeno u deva, tri mjeseca. A istodobno se za jednog okrivljenog za samo jedno kazneno djelo vodi petogodišnji postupak. Očito je bila riječ o kampanji. Stvorilo se takvo ozračje u javnosti, unaprijed su se našli krivci, odradilo se to u medijima, primjerice objavom nedopustivih  fotografija uhićenja, i onda su ljudi tako okrivljeni i osuđeni. Kako je sve počelo, tako je završilo. Vrhovni sud sad će to ipak morati malo bolje pogledati.

Razgovarao Ivica Gračar

Prošloga tjedna u Hrvatskoj uživo uz Krešimira Macana predstojeće izbore komentiraju direktorica Cicerona Mirela Španjol Marković i Frenki Laušić, novinar Slobodne Dalmacije.

Click here to view the embedded video.

14.9.2011, Hrvatska uživo, HRT

Već smo vidjeli kako izgleda pretkampanja već smo vidjeli kroz prepirku Kosor – Josipović. Kakav bi mogao biti ishod kampanje Krešimir Macan komentirao je za Novi list. Sada ostavljamo kandidate da dovrše svoje izborne strategije i krenu u nadmetanje za naše glasove!

Kolumnu Krešimira Macana iz priloga Businessa pročitajte u nastavku:

Političko komuniciranje se sve manje razlikuje od klasičnog. Političari i politika su postali roba kao svaka druga, a birači tek tržište. Tek manji broj birača glasa racionalno, poput malog broja kupaca koji kod kupovine nekog proizvoda prvo pogledaju sve ili barem većinu proizvoda i cijena na tržištu te ih pozorno uspoređuju.

Princip je isti, sve ostalo su nijanse

Izbore uzima onaj tko proda najbolju priču, bez obzira na kasnije rezultate

Ne kaže se slučajno da vodimo kampanju za srce i um; ponajprije za srce, pritom ne vrijeđajući zdravi razum. To je najveća razlika od posljednjih izbora 2007. i idućih izbora u prosincu. Dok smo si 2007. mogli priuštiti luksuz da biramo nekoga tko nam se više sviđa ili ostavlja bolji dojam, danas birači moraju odabrati i nekoga tko će učiniti nešto da se Hrvatska izvuče iz recesije i povede dugoročno u dobrom smjeru.

Četiri od pet građana znaju da idemo u pogrešnom smjeru, to im ne treba objašnjavati. Danas žele čuti tko će taj smjer drastično promijeniti, i to nabolje. Birači će ipak malo pozornije slušati nego prije, kada su se dionice i laka zarada dijelili šakom i kapom. No i to će se morati ravnati po nekim pravilima, jer do odluke lakše dođete putem emocija i srca nego činjenica. One često i prve stradaju u kampanji. Tko koga proziva da će zacrveniti Hrvatsku nije toliko važno, iako bi moglo biti, koliko činjenica da to netko radi i pritom utječe na osjećaje birača.

Ovi izbori označit će kraj amaterizma u političkoj komunikaciji u Hrvatskoj jer će dobar dio takvih ljudi jednostavno ostati ispod izbornog praga. Malo ću ovdje povući ručnu; shvatio sam da nikad ne smijete podcijeniti ignoranstvo neke strane u kampanji. Na posljednjim predsjedničkim izborima kandidirali su se kandidati koji rejtinge nisu provjerili istraživanjima i na njima nisu temeljili kampanju pa je za njih sve završilo kako je završilo. Drugi su sve to odradili, a onda nisu radili kampanju. Nešto slično se događa i za ove izbore. Rezultati istraživanja indiciraju snažnog favorita – Savez za promjene, odnosno Kukuriku koaliciju, ponajprije zbog okupljanja četiriju stranki u blok, pa samo o kampanji ovisi hoćete li imati aklamacijsku pobjedu ili dobiti na bodove jer su stvar odradili tehnički korektno. U svakoj kampanji postoje barem dva cilja. Nije svejedno kako ćete pobijediti; uz veliku potporu vlastitih zastupnika ili ćete za formiranje vlade tražiti nove, dodatne saveznike i tako oslabiti savez. No u vašem ležernom očekivanju možda leži prilika za podcijenjenog protivnika ili za neke nove igrače.

U svakom slučaju, oni koji su danas počeli razmišljati o izborima zakasnili su i to će se vidjeti na konačnom rezultatu. Potrošili su vrijeme, ljude i nešto novca, no za parlamentarnim izborima to nije dovoljno. O ponašanju dvaju velikih blokova, ovisit će i njihove sudbine.  Ako kampanja bude strastvena, emotivna i zapaljiva mali neće imati puno šansi. No bude li mlaka, dobit ćemo šarenilo u Saboru. Dakle, nije jedini cilj pobijediti, nego kako uvjerljivo pobijediti.

Godine 2011. kampanju više nećete raditi bez istraživanja, stratega i kreativaca, poput bilo kakve druge kampanje. No sa zrnom soli jer politika ima svoja pravila i ograničenja; 1,5 milijun kuna po izbornoj jedinici nije previše novca za ozbiljnu kampanju, stoga će trebati pozorno slagati svaku ciglicu. Zbog ograničenja u elektroničkim medijima nećemo vidjeti duel Kosor – Milanović, a cijela kampanja na televiziji bit će dosadna i ograničena na spotove. Nadajmo se da će se to napokon promijeniti jer će se i političari morati više truditi,  kao na predsjedničkim izborima.

- Slučaj Sanader definitivno je trn u oku stratega HDZ-ove kampanje koji su se donedavno nadali da se njihov bivši lider neće vratiti u Hrvatsku prije parlamentarnih izbora. Danas, utjeha im može biti samo činjenica da će samo suđenje, bude li ga uopće, teško započeti prije prosinca što znači da će se javni dio »procesa svih procesa« u Hrvatskoj ipak odgoditi za neka, za HDZ, manje opasna vremena.

– Pravosuđe sada diktira tempo: ključna je stvar kada će početi suđenje, prije ili nakon izbora. Utjecaj će biti minoran ako suđenje ne krene do izbora, smatra PR stručnjak Božo Skoko. Iz iskustva sa dosadašnjim antikorupcijskim istragama može se, međutim, očekivati kako Sanaderov iskaz zasigurno neće ostati tajan. Sanaderova obrana, koja će se temeljiti prije svega na pokušaju da svoje nekadašnje prve suradnike poveže sa odlukama koje se sada stavljaju na teret samo njemu, čut će se prije izbora čak i ako suđenje ne bude ove godine. Sam Sanader i njegova obrana definitivno će pokušati utjecati na izbornu kampanju, dok će se vladajuća stranka pokušati što više distancirati od te teme i depolitizirati je pozivajući se na neovisnost pravosuđa.

Liječenje rana

– Sanader će moći manipulirati kampanjom samo ako HDZ i SDP ne postave jasno svoje ciljeve i svoju kampanju. Ako su jasno odredili ciljeve i budu u kampanji samo po tome postupali, Sanader neće moći nametati teme, a ako nisu onda će dvije najveće stranke lelujati od dana do dana o temama koje se pred njih bace, pa tako i o Sanaderu, smatra šef PR agencije Mangjura Krešimir Macan.

Koliko će udice koje će bacati Sanader šteti HDZ-u prilično je upitno, smatra Skoko.

– Jasno je da će Sanader pokušati sve pretvoriti u šou, ali pitanje je koliko će mu ljudi vjerovati i koliko on još može reći nešto novo što bi za javnost, već oguglalu na afere, bilo šokantno, kaže Skoko. Jednako je upitno i koliko će djelovati HDZ-ova »pencilin« kampanja kojom pokušavaju liječiti rane od Sanadera – a to je mantra da su upravo Jadranka Kosor i njezini suradnici prvaci antikorupcijske borbe i da je Sanader u Remetincu najveći argument za to.

– Samo djelomično može proći takva kampanja, može eventualno dizati samo Kosoričin imidž, ali ne i imidž HDZ-a jer je jasno da su istrage koje se vode selektivne.

Prazne fraze

Inače ne bi bilo moguće uhititi blagajanika ili računovotkinju a baš ništa ne pitati glavnog tajnika Ivana Jarnjaka. Ljudi razumiju kako je mantra da nema nedodirljivih prazna fraza. Oporba bi mogla na tome poentirati u kampanji, smatra Macan.

U SDP-u ne misle graditi svoju kampanju na slučaju Sanader, Zoran Milanović jučer je štoviše izrazio nezadovoljstvo što ta priča već predugo zaokuplja sav javni prostor dok su prave teme, prezaduženost i gospodarska stagnacija, u zapećku. No, sasvim sigurno neće zaobilaziti prilike da HDZ-ovcima predbace grijehe bivšeg šefa i njihovu, u najmanju ruku, šutnju.

– Hrvatska mora saznati kako je funkcionirao HDZ na čelu sa Sanaderom, njegovim zamjenicima i prvim pomoćnicima, kako su financirane izborne kampanje i kako su od 2004., 2005. na ovamo financirane predsjedničke kampanje. Ovo je možda malo bolno i ružno sve skupa, možda je i malo reality show, ali je to nešto što Hrvatska mora znati, prokomentirao je jučer pitanje može li Sanaderov povratak štetiti HDZ-u i boji li se njegova iskaza.

Kosor: HDZ je otvorio borbu protiv korupcije

Premijerka Jadranka Kosor jučer je na pitanje može li Sanaderov povratak štetiti HDZ-u odgovorila niječno.

– HDZ je upravo stranka koja se odlučila za borbu protiv korupcije bez ostatka. Naše temeljno načelo je da nitko nije nedodirljiv, da borba protiv korupcije mora ići prema svima bez obzira na ime i prezime i bez obzira na stranačku ili bilo koju drugu pripadnost, rekla je, dodajući kako smatra da je HDZ pokazao snagu i odlučnost, što je dio stranačkoga političkog programa i programa vlade.

Tko zabija čavle u lijes? Piše Tomislav Klauški, listopad 2010, Novinar HND

Treba li nam više dokaza da je pravo novinarstvo umrlo, kad o tome raspravu vode njegovi krvnici i pogrebnici, oni koji drže ključne pozicije u najvećim hrvatskim medijima, diktiraju standarde, kreiraju mjerila – i dijele lekcije.

Je li umrlo pravo novinarstvo? Naziv panela na nedavno održanom Weekend Media Festivalu u Rovinju zvučao je kao retoričko pitanje. Kao provokacija. Skoro kao šala.

Naročito ako se ima na umu da je moderatorica rasprave bila Hloverka Novak Srzić. I da je jedan od sudionika bio Mladen Pleše, glavni urednik Jutarnjeg lista. Kojeg je baš Hloverka imala obraza pitati zašto su njegove novine godinama branile Ivu Sanadera. Te da je u obranu Hloverke iz publike skočio nitko drugi do – Denis Kuljiš. Koji je upravo toj Hloverki potpisao bezbroj “smrtnih presuda”. Sve dok mu nije zaposlila suprugu.

Eto, treba li nam više dokaza da je pravo novinarstvo umrlo? Kad o tome raspravu vode njegovi krvnici i pogrebnici. I to oni koji drže ključne pozicije u najvećim hrvatskim medijima, diktiraju standarde, kreiraju mjerila – i dijele lekcije.

Zbog toga je moguće da ona koja je godinama štitila Sanadera na Prisavlju, sada to predbacuje onome tko je to činio u najmoćnijoj medijskoj korporaciji. Zbog toga je moguće da ta korporacija koja je godinama štitila lik i djelo bivšeg premijera, sada prednjači u njegovoj kritici, istodobno pazeći da se ne zamjere previše njegovoj nasljednici. Zato je moguće da Davor Butković još dijeli lekcije.

Slijepi ili podmićeni

To je mainstream novinarstvo koje je sebe promoviralo u “pravo novinarstvo”, jer je ono drugo o kojem se sada voli polemizirati (ali se ne voli prakticirati), uglavnom ugašeno, zatrto, osakaćeno ili raspršeno po biltenima, portalima i blogovima, gdje služi za sprdnju i omalovažavanje onima koji su ih tamo otjerali.

Kamo sreće da je problem Hloverka Novak Srzić, ona koja je preživjela i Tuđmana, i Pašalića, i Račana, i Budišu, i Sanadera, a preživjet će i Zorana Milanovića. Ona nije iznimka koja potvrđuje pravilo. Ona je pravilo koje ne trpi iznimke.

Mladen Pleše godinama je u Slobodnoj Dalmaciji, a kasnije u Jutarnjem listu slijedio politiku EPH: kritiziraj ministre, štedi Sanadera. Davor Butković ostao je upamćen po intimnom e-mailu upućenom (lažnom) Ivi Sanaderu “Dragi Ivo, long time, no see”, a sada ima obraza pozivati na Sanaderovo uhićenje i zgražati se nad otkrićima o korupciji njegova HDZ-a. I pritom, da stvari budu još gore, otvoreno priznati da su godinama novinari EPH s terena javljali o tome kako Sanader širi tu svoju koruptivno-kriminalnu mrežu, ali urednici nisu na to obraćali pažnju, navodno zato što su se bavili “visokom politikom”. Ili možda zato što im je Sanader smanjio PDV. I (pro)dao Slobodnu Dalmaciju.

Ali, kamo sreće da su Pleše i Butković, zajedno sa svojim gazdom Ninom Pavićem, jedini problemi. Još dvije-tri iznimke koje potvrđuju pravilo. Nažalost, otvaranje priče o Sanaderu, medijima, korupciji i kriminalu neminovno vodi do novinara i komentatora koji će se na svakom ćošku zakleti u “pravo novinarstvo”, ali svejedno smatraju da im je isplativije iz busije vrebati priliku da ga tu i tamo provedu.

Gdje su istina i poštenje

Što je uopće danas “pravo novinarstvo”? Možda kad Jutarnji list na naslovnici razvali informaciju o tome da je policija u stanu Mladena Barišića pronašla dva milijuna kuna (Gordan Malić) ili kad idućeg dana na dnu stranice u malom okviru objavi kako je taj novac zapravo pronađen u stanu Barišićeve kćeri (Dušan Miljuš)?

Je li “pravo novinarstvo” kad Novi list u nepotpisanom članku prenese Sanaderovu izjavu kako je “zaprepašten” istragom oko Barišića ili kad Jutarnji list sutradan to demantira, prenoseći tvrdnje “izvora bliskog Sanaderu” koji kaže da bivši premijer baš nije zaprepašten? Tko tu prenosi istinu: novine jednog Sanaderova prijatelja ili novine drugog Sanaderova prijatelja?

Lako ćemo doći do novinarskih standarda, lektora, redaktora, pismenih i obrazovanih novinara… Kad bismo najprije krenuli od istine i poštenja. Od nenamjernih pogrešaka, a ne od namjernih podvala. No, kako do toga doći kad svi znaju da novinarima danas PR otvara, a “pravo novinarstvo” zatvara vrata, da poslušni novinari vlasniku donose korist, a oni ˝neposlušni˝ samo probleme? Dojam je da izbora zapravo i nema. Ili ipak ima?

Godinama su novinari, pa i oni koji se danas najviše kunu u ˝pravo novinarstvo˝, šutke prihvaćali pravila igre u najvećim medijima. Znalo se o čemu se smije, a o čemu ne smije pisati. Na Hrvatskoj televiziji novinari su shvatili koga je Hloverka cenzurirala i takvi ljudi ne gostuju u programu. U EPH nitko nije smio pisati protiv Sanadera i Todorića (i Kutle i Bajića), pa su zato svi brusili pera i ugled na Kerumu, Milinoviću, Sudcu, Thompsonu, na ustašama i partizanima. Rastezao se planinarski dom Nadana Vidoševića, ali ne i na dvorac Ivice Todorića. Rugalo se Kirinu i ganjalo Glavaša, a divilo (i to doslovno, na koljenima) Ivi Sanaderu.

Protjerani pa osviješteni

Autori i novinari u velikim redakcijama znali su za što i za koga rade, koliko su plaćeni i koliko promovirani, pa im nije padalo na pamet sve to rušiti samo kako bi se izborili za ˝pravo novinarstvo˝. Kad je u njihovim očima ono čime se oni bave zapravo bilo ˝pravo novinarstvo˝: pismeno, profinjeno, duhovito, tiražno, citirano, publicirano, ukoričeno i filmovano. Oni koji su još prije deset godina potpisivali falsificirane intervjue, još su godinama radili u korporaciji, da bi se ˝osvijestili˝ tek kad bi iz nje otišli. Ili bili potjerani.

Zanimljivo je kako su nedavno svi ponovno ˝otkrili˝ povezanost Kutle i Pavića, jer je Slobodna Dalmacija odbila objaviti komentar Borisa Dežulovića o (napokon!) osuđenom tajkunu. A to što je bivši glavni urednik dugopoljskog dnevnika u svaki tekst o Sanaderu ubacivao ono ˝dr˝, nikoga nije previše brinulo. Pameti dođu samo kad ih se tresne po glavi. Ili po džepu.

Kad EPH kao ˝carstvo zla˝ promovira svoje novinare, urednike, kolumniste i komentatore, onda se nitko ne uzbuđuje zbog povezanosti njegova vlasnika s Kutlom, Sanaderom, Bajićem, Karamarkom. Sve to postaje sporno u trenutku kad se ˝carstvo zla˝ okrene protiv tih svojih nekadašnjih uzdanica i krene činiti ono što se od njega zapravo očekuje. ˝Provoditi zlo˝.

Bajka ili noćna mora

Kako se u to uklapa Novi list? Njegovu vlasniku Robertu Ježiću dioničari su prodali vlasnički udio (i to za vrlo dobre novce), ne brinući se previše o tome da neovisne novine predaju u ruke naftnom tajkunu u prijateljskim odnosima s Ivom Sanaderom. Glavni urednik postao je Ivica Đikić, upravo onaj Feralov novinar koji je prvi objavio dokumente o Sanaderu i Kutli. U njegovu mandatu iz Novog lista otišli su Viktor Ivančić i Marinko Čulić, da bi se sada list našao u intrigantnoj poziciji s obzirom na Ježićevu povezanost s Hypo bankom. I što se nedavno dogodilo s ˝pravim novinarstvom˝? Osvanulo je u nepotpisanom tekstu o tobožnjem Sanaderovom ˝zaprepaštenju˝ zbog uhićenja Mladena Barišića.

U čemu je onda problem? Hloverka kaže u ˝žutilu˝. Iako je ona nedavno sjela u ministrovo krilo. Drugi kažu u neobrazovanosti mladih novinara, iako upravo takvi novinari najbolje prolaze u kadrovskoj selekciji unutar redakcije. Neki smatraju da su problem lektori i redaktori, kao da tipfeleri i obrnuta piramida mogu uljepšati laži i poluistine koje se serviraju.

Kažu da je problem u politici, premda (gotovo) svi vlasnici i urednici s njom spremno komplotiraju ili nemoćno pred njom ˝skidaju gaće˝. Kažu da je problem i u pritisku oglašivača, iako se čini da tu nema baš nikakvih problema. Dakle, kako je umrlo ˝pravo novinarstvo˝? I kad je proglašena smrt: 1990, 2000, 2010. godine?

Teško je to ustanoviti. Pogotovo na panelu kojim dirigira Hloverka. I naročito iz usta ljudi koji su godinama zabijali čavle u lijes. No, jesu li ˝pravi novinari˝ mogli zaštiti sebe i profesiju u koju se toliko zaklinju? Možda su i mogli, ali to bi onda uključivalo nekoliko stvari: riskiranje radnog mjesta i eventualni gubitak statusa, solidarnost struke, jednaka mjerila za sve, ne odstupanje od principa profesije čak i po cijenu konstantnog rata s urednicima… Zvuči li ovo kao bajka ili kao noćna mora? O odgovoru na ovo pitanje ovisi daljnja sudbina ˝pravog novinarstva˝. Jesu li ˝pravi novinari˝ mogli zaštiti sebe i profesiju u koju se toliko zaklinju? Možda su i mogli, ali to bi onda uključivalo riskiranje radnog mjesta i eventualni gubitak statusa, solidarnost struke, jednaka mjerila za sve, ne odstupanje od principa profesije čak i po cijenu konstantnog rata s urednicima…

Tko je jeo iz ruke

Sanaderovi novinari toliko su zatrovali medijski prostor da su svi oni koji mu “nisu jeli iz ruke” morali pobjeći na blogove, na portale, u inozemstvo ili u drugu profesiju.

Mi novinari jeli smo Sanaderu iz ruke zbog Hristos se rodi i uklanjanja ustaških spomenika… Nas novinare, zaveo je sa Hristos se rodi i spomenikom u Slunju, zagucali smo ga jer smo bili sretni što netko na čelu desnice kontrolira uličarsku stihiju, thompsone, čondiće i podruge.”

Napisao je to Jurica Pavičić u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista, u kolumni pod naslovom “Sada treba pošteno reći istinu: Sanader je bio naša želja i odabir!” Pohvalno je da se ugledni novinar, književnik, filmski kritičar i član Mense ispričao zbog toga što šest godina nije napisao ni jedan tekst protiv Ive Sanadera. Ali što ga je nagnalo da svoj osjećaj krivnje projicira baš na sve novinare? Mislio je da će ga zbog toga manje peći savjest ili je vjerovao kako će time umanjiti svoj grijeh što je od 2004. godine i Sanaderove čestitke Srbima za pravoslavni Božić postojano šutio o svemu onome što se kasnije događalo? A događalo se stvarno svašta.

Ako je Pavičić sa svojim jednako uglednim kolegama iz Europapress holdinga već “jeo Sanaderu iz ruke” zbog iznuđene Sanaderove koalicije sa Srbima (jer je ovaj na pritisak Bruxellesa u zadnji čas odustao od koalicije s pravašima), onda bi trebao znati da neki novinari nisu. I ne samo to, od njegove su ruke – odnosno ruke njegovih medijskih podrepaša – mnogi strepili.

Trovali su medijski prostor

Trpjeli su cenzuru, i to najviše u Pavičićevoj korporaciji, izbacivali su im se tekstovi i zabranjivali komentari, prijetilo im se otkazom ili su im se otkazi na kraju i uručivali. Sanaderovi novinari toliko su zatrovali medijski prostor da su svi oni koji mu “nisu jeli iz ruke” morali pobjeći na blogove, na portale, u inozemstvo ili u drugu profesiju.

A tko mu je “jeo iz ruke”? Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Davor Butković, urednici Hrvatske televizije, dobar dio kolumnista Slobodne Dalmacije koji su se prvih godina trgali tko će prije napraviti intervju sa Sanaderom, čitav Vjesnik – pa i Andrea Latinović koja ovih dana piše osvetničke kolumne protiv prijatelja Darka Đureteka koji ju je izgurao iz lukrativne fotelje glavne urednice – austrijska Styria… Sanaderovi medijski dželati dobro su znali kome će povjeriti da mu “jede iz ruke”. I dobro su znali koga će ostaviti da “gladuju”.

Ima oko Pavičićeva pokajničkog priznanja još pitanja. Primjerice, ako ga je Sanader “zaveo” s Hristos se rodi i uklanjanja ustaškog spomenika Juri Francetiću, zar je očaranost bila toliko jaka da je trajala idućih šest godina? Otada je Sanader napravio mnogo toga što je Hrvatsku odvelo u bezdan, počevši negdje od Bechtela, pa preko Brodosplita i kupovanja vijećnika na lokalnim izborima, do ovovjekovnih gargantuovskih afera. Zar je Pavičić doista bio slijep pored zdravih očiju? Ili je posrijedi ipak bilo nešto drugo?

Bljutava ispovijest

Bilo bi, naime, značajno ustanoviti kad to Pavičić (zajedno s medijskim drugarima koji su ex-premijeru “jeli iz ruke”) nije želio pisati protiv Sanadera, a kad to više nije smio. Mnogi njegovi kolege u korporaciji nisu smjeli. Je li moguće da je on smio, ali nije htio? Sve do 2010. godine, odnosno čak 15 mjeseci nakon Sanaderova odlaska? Ili je pak znao da ne smije, pa stoga oportunistički nije htio?

Zbog svega toga, ovakva Pavičićeva ispovijest je bljutava. Neukusna je zbog kukavičluka koji je priznao novinar koji se predstavlja kao opinion maker i koji bi kao intelektualac trebao biti glas razuma i nadasve poštenja. Gadna je i zbog licemjernog i perfidnog projiciranja vlastite krivnje na kompletnu novinarsku struku, koja se, istina, nije proslavila za Sanaderove vladavine, ali su neki njezini pripadnici ipak zadržali kredibilitet.

Stoga bi Pavičiću bilo bolje da je šutio. Kao što je šutio sve ove godine. I kao što šute svi ostali njegovi kolege koji su znali zašto to čine. Bilo bi bolje da je to svoje grizodušje sačuvao za prijatelje iz splitske konobe, gdje su se složno divili Sanaderu i “jeli mu iz ruke”. Ovime nije učinio uslugu nikome: ni samome sebi, prikazujući se kao konformist i kukavica, ni drugim novinarima, optuživši ih za sudjelovanje u medijskom zločinu. Možda Pavičić nije to znao, ali u modi je individualizacija krivnje. Čak je i njegov Sanader o tome nešto govorio.

Govori li išta bolje o slici hrvatske medijske scene od današnjeg Jutarnjeg lista koji na dvije stranice donosi “pravu istinu” o famoznom susretu bivšeg premijera Ive Sanadera, tadašnjeg direktora Plive Željka Čovića i Sanaderova bliskog suradnika Miomira Žužula? U zaglavlju stoji “ekskluzivno”, a kraj toga godina 2011.

Neću duljiti, sve se to jako dobro zna već godinama, samo neki nisu htjeli čuti za to – donosim još nekoliko upečatljivih linkova da se podsjetite i zabavite – članci s index.hr na temu “afera Verona“, odličan prikaz godinu kasnije – Afera Verona – godišnjica koju bi mnogi rado zaboravili… i pjesmicu koja je postala legendarna – Računčić je kod nas

Click here to view the embedded video.

Jutarnji vam donosi detalje o Veroni!… S četiri godine zakašnjenja

Govori li išta bolje o slici hrvatske medijske scene od današnjeg Jutarnjeg lista koji na dvije stranice donosi “pravu istinu” o famoznom susretu bivšeg premijera Ive Sanadera, tadašnjeg direktora Plive Željka Čovića i Sanaderova bliskog suradnika Miomira Žužula? U zaglavlju stoji “ekskluzivno”, a kraj toga godina 2011.

Objavio je Jutarnji kroz pero autora Viktora Vresnika i neke dosad nepoznate detalje iz cijele priče koja datira godinama unazad, 2007., no najveći je dio priče već odavno poznat. Vresnik je glavni urednik Forbesa koji, kao i Jutarnji list, izlazi u sklopu korporacije EPH Ninoslava Pavića.

Priču o “slučajnom susretu” spomenutih u Veroni, kada je navodno dogovorena prodaja dionica Plive američkom Baru, prvi je objavio portal Index.hr 2007. godine, pa je stoga logično pitanje zašto se Jutarnji te priče latio baš sada, s četiri godine zakašnjenja, polažući pravo na ekskluzivnost?

Priča posebice dobiva na značaju i zbog činjenice da je Jutarnji objavio fotografije sastanka u Veroni koje je, prema tvrdnjama fotografa koji ih je snimio Darija Petkovića, posjedovao i te 2007. godine. Ali ih nije objavio. Sada ih pak “razvaljuje” preko čak dvije stranice.

Podsjetimo, Darije Petković bio je bivši šef fotografije u tjedniku Globus, koji je jednom prilikom izjavio kako je taj tjednik Europapress holdinga (EPH), dok je Igor Alborghetti bio njegov glavni urednik, zapravo uređivao tadašnji premijer Ivo Sanader. Alborghetti je za portal Index.hr tada demantirao kako je provodio ulizivačku politiku prema Sanaderu.

Na aferu Verona Jutarnji list podsjetio je u trenutku dok bivši premijer Ivo Sanader sjedi na sigurnoj udaljenosti, u pritvoru, i to u feljtonu naslova “Kako je zapravo vladao Sanader”. Jutarnji to, čini se, najbolje zna.

Petković u razgovoru za Business.hr kaže kako nije slučajno da fotografije koje je danas objavio Jutarnji list nisu potpisane. Domeće kako su u EPH mnogi bili na “crnoj listi” zbog svojih stavova, a on je bio među njima.

“Ja sam dugo radio u EPH i svjedok sam toga da je EPH bio bastion koji je čuvao Sanadera, a danas ga cipelare jer rade za neku drugu politiku”, kaže Petković i zaključuje: “Da su radili svoj posao kako treba, da su objavili tu aferu kada je trebalo, danas ne bismo bili u ovoj situaciji.”

Branka Suvajac

Vjerovali ili ne, najviše članaka o našem bivšem premijeru je objavio srpski portal vesti.rs i to. 163 članka u razdoblju od 09.12-14.12., što je za 42.98% više od najbližeg hrvatskog portala.

Što se tiče hrvatskih portala, prema istraživanju agencije Meridian, najveći broj članaka (114) tijekom ta dva dana objavljen je na tportal.hr-u. Slijedi ga limun.hr s 87 objavljenih članaka koji načelno prenosi redakcijske vijesti ostalih medija. Monitor.hr i seebiz.eu objavili su po 70 članaka svaki, a slijede ih dnevnik.hr (64 članka), poslovni.hr (63 članka), vecernji.hr (62 članka) te jutarnji.hr (59 članaka). Index.hr je po broju objavljenih članaka na 13. mjestu sa 41 objavljenim člankom, isto kao i javno.hr.

(Izvor ilustracije: Meridian)

Vodeći hrvatski portali po posjećenosti objavili su redom:

1. net.hr (danas.net.hr) – 840.667 posjetitelja *– 48 članaka

2. Tportal.hr – 759.824 posjetitelja – 114 članaka

3. Index.hr – 759.527 posjetitelja – 41 članak

4. 24.sata.hr – 638.527 posjetitelja – 32 članka

5. Jutarnji.hr – 636.885 posjetitelja – 59 članaka

6. Vecernji.hr – 503.079 posjetitelja – 62 članka

*Izvor podataka o posjećenosti portala: Gemius/Valicon, gemiusAudience, Listopad, 2010

Analitičari Meridiana zaključuju da je afera imala dvojaki utjecaj na imidž Hrvatske u očima susjednih zemalja. S jedne strane, slučaju je stavljen naglasak na Sanaderovu poziciju u Vladi i niz afera za vrijeme njegova dva mandata. Hrvatska je na taj način negativno prikazana kao zemlja u kojoj korupcija seže do samog vrha političke elite. S druge strane, medijski je dosta pažnje posvećeno spominjanju podizanja optužnice i izdavanju uhidbenog naloga za Ivu Sanadera, što Hrvatsku prikazuje kao zemlju odlučnu u rješavanju korupcije. Nije na odmet dodati da su takvi potezi ujedno pozitivno percipirani i od strane EU, koja smatra da je rješavanje korupcije jedno od važnijih točaka za pristup Uniji. Na taj način šaljemo poruku svijetu da hrvatsko zakonodavstvo funkcionira .

Ivo Sanader, zahvaljujući svom „spektakularnom“ come back-u na političku scenu i sve glasnijem prozivanju za koruptivne i ine aktivnosti, apsolutna je medijska zvijezda listopada. HTV i Nova TV su posvetili 19, odnosno 16 posto svojih dnevnika, a RTL je mrvicu više vremena posvetio mađarskoj eko-katastrofi. Od ostalih tema, često se spominju Fimi media i naravno Damir Polančec. HTV-ove prve vijesti su obično političke, a Nova i RTL su sklone i gospodarskim temama na početku, stoji u analizi. Fimi media i Sanader su okupirali naslovnice Jutarnjeg i Večernjeg tijekom prošlog mjeseca, a oboje spominju i slučaj Mravak nešto češće. 24sata je ipak skloniji ljudskim pričama i crnoj kronici, stoga to su teme koje dominiraju, bez obzira na aktualne afere. Ipak, nije zanemaren ni bjegunac/povratnik koji je zauzimao značajni prostor (20%), a slijedi ga, pogađate – Šeherezada.

Turskim zvijezdama u značajnom postotku bavili su se i Gloria(50%) i Story (25%), dok su se Nacional i Globus vratili Sanaderu i previranjima u redovima HDZ-a.

Iako bi čovjek rekao da nam je i Sanadera i Šeherezade navrh glave, mediji se ne bi bavili njima da to nije upravo ono što ljude zanima, što potvrđuje Press Clipping- ova analiza medija.

POLITIČKI MARKETING POD POVEĆALOM KREŠIMIRA MACANA, VODEĆEG STRUČNJAKA ZA ODNOSE S JAVNOŠĆU

Josipović je dodao začine, ali govori ostaju problem

Za Krešimira Macana Ivo Josipović je u kampanji bio bez okusa i mirisa, no učinio je velik napredak. Macan smatra da on ipak neće zapaliti masu, no u vremenima u kojima živimo najbolji je izbor

Zdenko DUKA

Krešimir Macan jedan je od najutjecajnijih hrvatskih stručnjaka za »public relations«, osobito u političkom marketingu. Bio je 1991. tajnik u Ministarstvu informiranja, 1995. šef Odjela za informiranje u Ministarstvu vanjskih poslova, kasnije pet godina glasnogovornik na HRT-u, 2003. godine savjetnik za komunikacije predsjednika Vlade Ivice Račana. Danas je direktor tvrtke za strateško komuniciranje Manjgura. Na prošlim lokalnim izborima savjetovao je Keruma, Jakovčića i pulskog gradonačelnika Miletića.

PR-ovce se doživljava kao one koji nerijetko iskrivljuju, katkad i lažu da bi tobože gradili imidž institucije koju zastupaju?
– Možeš lagati samo jednom. Problem je što smo imali zagađeni medijski prostor. Sanader je imao dogovore s medijskim kućama, posao njegovih ljudi bio je da nazovu redakcije i da dogovore temu. I ako se još kaže – to je državni interes, onda se nije pitalo govori li glasnogovornik istinu ili ne. Nikad nije javno objavljen račun za satove ili račun za operu u Veroni. Novi list je najdulje inzistirao da dobije račun, ali nije ga dobio, samo mu je pokazan iz ruke. Sanader nije prakticirao neposrednu komunikaciju.

Zakon šutnje

Za vrijeme rata bili ste tajnik ministra informiranja?
– Prošao sam ratnu školu, radio sam s novinarima na terenu. Tako sam i objavio pad Vukovara. Dobio sam informaciju da je mladi Jastreb izišao iz Vukovara, ostali su bez zapovjedništva. Reuters je cijeli dan pitao što se događa. Nisam im potvrdio da je Vukovar pao, ali sam na kraju rekao da je Vukovar podijeljen na dva dijela i da se u vojnom smislu on, vjerojatno, više ne može braniti.

Ako si PR Vlade ti imaš sve informacije i ti biraš kome ćeš ih i kada dati. Slovenski teletekst je tada krateći vijest objavio da je Macan potvrdio da je Vukovar pao. Tuđman je poludio, ali ni oni nisu znali što je najbolje napraviti. Moj tadašnji šef Branko Salaj, ministar informiranja, rekao mi je na kraju dana samo – ne moraš uvijek reći sve što znaš, samo to mi je rekao. Ja oko Vukovara danas nemam dileme – u grad je ušao Cyrus Vance, ušao je Crveni križ. Da se više šutilo, više bi ljudi tamo bilo pobijeno – to je sigurno.  Obišao sam cijelu Hrvatsku i sve je završilo s Olujom. Mate Granić mi je dozvolio na moje inzistiranje u šest navečer, dan prije Oluje, iako mi nitko nije rekao da će biti Oluja, da dignem press centar u Intercontinentalu. Negdje ste trebali primiti novinare, no o tome nitko tada nije vodio brigu. Tada sam bio načelnik Odjela za informiranje Ministarstva vanjskih poslova s 24 godine. Radio sam i za vrijeme Bljeska, vodio sam diplomate i novinare na teren da se vide internirani i zarobljeni. Išli smo transparentno, ali smo pripremili teren.

Kako ste pripremili teren? Prikrili ste stvari, ili što?

– Znao sam kamo ih vodim. Za vrijeme same akcije glasnogovornik UNCRO-a iz Banja Luke nam je pokušao podvaliti da su naši namjerno pucali po koloni koja se povlačila prema Staroj Gradiški i da ima mnogo mrtvih. Imao sam od Granića ovlaštenje dati izjavu i informacije s terena, sve sam demantirao Reutersu koji nije želio ići u objavu bez druge stane. U onom povlačenju je bilo svega i svačega, bio je kaos, ali nije bilo organiziranog napada na kolonu. Zbog naše brze reakcije podvala nije prošla, a glasnogovornik UNCRO-a je dobio nogu.

Pomirljivi predsjednik

Kako ocjenjujete poruke žaljenja predsjednika Ive Josipovića i njegove poruke prema regiji?
– To su državničke poruke. Ako smo po svemu lideri u regiji, moramo biti lideri i u ovim porukama pomirenja. On je odlično politički pripremio posjet Ahmićima i Križančevom Selu. Hrvati u BiH su bili sretni što je netko konačno spomenuo Križančevo Selo, užasni zločin Bošnjaka nad Hrvatima. Ali Josipovićevi ljudi nisu u komunikaciji dovoljno potencirali potrebu da se naglasi ta ravnoteža. Ne zaboravite Reis ulema Mustafa Cerić se u Križančevom Selu poklonio hrvatskim žrtvama – ako se ne varam prvi put. HDZ nije trebao ići u onakav sukob zbog tih izjava, mogli su to puno elegantnije izvesti. Imali su razloga jer je ostavljen prostor za manipulacije na štetu Hrvatske i Hrvata u BiH.

Potraga za liderom

Josipoviću su prigovarali da je bezvoljan, ali on je sada s osmijehom na licu i motiviran.
– U kampanji je sve to izgledalo divno i krasno, ali bez okusa i mirisa, to su mu mnogi prigovarali, pa i ja osobno. Sada je on stavio začine, sve to ima glavu i rep. Danas mu mogu ozbiljno prigovoriti da loše čita govore, koliko god bili dobro napisani. Napredak je velik, ali on neće zapaliti masu.
To ne, ali došlo je valjda vrijeme za racionalnog, mirnog predsjednika. Kod onih koji pale mase, često gadno završi…
– Kad vidim kakva su vremena, ja sam sretan što je on predsjednik.

Jadranka Kosor?

– Glavna je bitka između Jadranke i Zorana tko će se glasačima nametnuti kao lider koji će pobijediti krizu i dobiti sljedeće izbore. Znači da kaže i dokaže – ja imam rješenje. Dakle, napravila sam i evo rezultata, nastavljamo – da kaže ona, ili napravit ću ovako i s ovim ljudima jer nam treba promjena – da kaže Milanović. Kod premijerke je važno da se pokaže kao lider i da ima konkretne rezultate koji će pokrenuti ekonomiju. To je puno važnije, recimo, od ulaska u EU. Javnost joj neće tolerirati bilo što što može izgledati kao znak slabosti – mora biti kao Thatcherica. Mora biti odlučna i proaktivna te strateški ispričati svoju stranu priče koju će moći nametnuti medijima. Zasad češće reagira na tuđe priče.

Ivo Sanader je nastradao od vlastitog oružja

Zašto se Sanader poželio vratiti?
– Zato jer je otišao da se vrati. Otišao je jer je trebalo vući ove teške poteze – uzimati, a ne davati. On skoro      godinu  dana od odluke da se steže remen ništa nije napravio, osim što je pričao. Jednostavno nije znao što bi prvo napravio, jer o gospodarstvu nije imao pojma. Pa je bio blokiran sa Slovenijom, ne može u EU i kaže – ajmo gurnut Jadranku neka izgori i ajmo gurnut Andriju neka izgubi, a ja se vraćam odmoran i kao spasitelj, vidite ove amatere. Sve mu je to palo kad su se mediji nakon ostavke okrenuli protiv njega, slušali su glas naroda, ne instrukcije iz Banskih dvora kao dotad. Sanader je nastradao od vlastitog oružja – tko se spina laća, od spina pogiba.

Zoran Milanović je 2007. godine podcijenio HDZ

Je li Sanader bio najuspješniji u hrvatskoj povijesti spina?

– Je. On ga je »uvezao« 2003. s irskim savjetnicima u kampanju protiv Račana koji nije bio svjestan tog spina i nije mu se suprotstavljao. Račan nije ispričao sve što je napravio u četiri godine, da je izveo zemlju iz bankrota i da Hrvatska raste pet posto godišnje, da je pokrenuta. Imao je gomilu dobrog materijala, ali on to nije ispričao, a osobno je bio veliki skeptik personalizacije.

Sanader je vrlo ciljano vodio kampanju. Znao je što ne smije reći hrvatskoj javnosti i svojim biračima i to je govorio samo vani. Vani je pozvao Srbe na povratak, pa je rekao da će procesuirati ratne zločince, uhititi Gotovinu, sve da se prikaže umjerenim EU. Kampanja 2003. bila je prva u kojoj je presudila forma i strateški pristup, a ne sadržaj.

Sanader je imao slogan »Pokrenimo Hrvatsku« – vidimo danas da ju je zaustavio, Račan ju je stvarno pokrenuo, no sad možemo samo plakati. P.J. Mara je triput dobio izbore za Aherna u Irskoj i kada je Ahern naglo otišao zbog sumnji u korupciju sve se srušilo. Slično je bilo kod nas sa Sanaderom – i on je iznenada otišao, bez obrazloženja. A Milanović je 2007. izgubio dobivene izbore jer je podcijenio protivnika.

Click here to view the embedded video.

Aktualni sat 17.3. oporba je iskoristila za napad na premijerku:

Click here to view the embedded video.

Mali podsjetnik na najveće saborske bisere:

Možda najveći ispad u Saboru imao je Anto Kovačević obraćajući se Vesni Pusić:

Click here to view the embedded video.

Sličnu situaciju kao Vesna Pusić imala je i Ingrid Antičević Marinović. Njena izjava nasmijala je i tadašnjeg premijera Sanadera, kao i sadašnju premijerku Kosor:

Click here to view the embedded video.

Zanimljiva je bila i neverbalna komunikacija bivšeg ministra Božidara Pankretića:

Click here to view the embedded video.

Bilo je i upotrebe rekvizita od strane zastupnika:

Click here to view the embedded video.

Click here to view the embedded video.

Česte su bile i temperamentne rasprave:

Click here to view the embedded video.

Click here to view the embedded video.

Zastupnici su znali i pokazati smisao za humor, kako bi uveseljavali kolege kroz duge sjednice:

Click here to view the embedded video.

Click here to view the embedded video.

Click here to view the embedded video.

Click here to view the embedded video.