Jeste li ikada bacili nekoliko milijuna kuna kroz prozor?

Vjerojatno niste, ali smo upravo to gledali uživo prije samo dva tjedna – na izborima! Kako je do danas o izborima napisano gotovo sve pokušat ću dati jedan drugačiji, poslovni, pogled na protekle izbore. Naime, ne poznajem drugi poslovni proces osim izbornog u kojem se sprži toliko novaca, a da na kraju ne bude nikakve odgovornosti niti sankcija za bilo koga. Kada bi vaš direktor marketinga spržio nekoliko milijuna kuna, a da ne ostvari željeni tržišni udio ili totalno promaši s kampanjom, znao bi što ga čeka, a ni vama ne bi bilo svejedno. Zašto se to ne događa u izbornim kampanjama? Zašto kampanjama ne pristupaju profesionalno? Prvi razlog je što često niti naručitelji niti isporučitelji usluga nemaju dovoljno znanja o samom izbornom procesu pa se na kraju tješe da bolje nije ni moglo, da su napravili sve što su mogli i tako to ostaje u internom krugu i svi se nadaju da nitko po tome neće čačkati. No greške se ponavljaju iz kampanje u kampanju jer opet netko dođe s preporukom pa on ti je radio izbore već prije itd. Zanima me bi li ti isti pojedinci povjerili da im i najmanju zdravstvenu operaciju, njima  ili članovima njihove obitelji, izvede nekakav priučeni doktor ili šaman. Zašto onda to rade u kampanjama, kada su u pitanju njihove karijere, ugled sve?

Drugi razlog je nevjerojatno ignoriranje realnosti, što je opet posljedica neznanja, ali i taštine bez koje ne možeš u politiku. Agencija Ipsos Puls je ponovno vrlo precizno predvidjela rezultate izbora (u okviru pogreške istraživanja i specifičnosti izbornog sustava gdje dio mandata ne možete znati do finalnog prebrojavanja kasno u noć). Ako imate istraživanje tržišta koje vam kaže da je vaš tržišni udio takav, zašto samo na izborima netko očekuje da se taj trend može okrenuti preko noći? Sami znate da za povećanje tržišnog udjela od par postotaka na kompetitivnom tržištu trebate puno vremena i novca uložena u vrlo precizno ciljane kampanje. Što toliko zaslijepi ljude da sami sebe zavaravaju da se čudo može dogoditi? Čuda su češće iznimka nego pravila.

To potvrđuju i birači – Ipsos Puls ih je pitao kada su odlučili za koga će glasati i je li im kampanja u tom pomogla: nimalo, odlučio sam puno prije kampanje, reklo je 72,60% ispitanika, donekle, pomoglo je da učvrstim svoje stavove 17,90%, znatno, navelo me da dobro razmislim 5,30%, a presudno, promijenio sam mišljenje tek 1,60%.

Ne zna ili je odbilo odgovoriti 2,70%. Navedeni podaci potvrđuju da se 25% birača ipak odlučuje više ili manje na temelju kampanje i da se na njih može utjecati. Ali isto tako potvrđuju da se čuda ne događaju. Jer da je netko i uvjerio ovih 6,9% opet ne bi bilo dovoljno stići prednost Kukuriku koalicije. No, moglo je biti presudno za brojne granične mandate.

Treći je razlog banalan – nerad. Jedino u izborima pojedinci misle da će im mandati pasti s neba bez ikakva truda i rada. Valjda misle da se dovoljno pojaviti i da će birači zaslijepljeni njihovom lucidnošću i ljepotom potrčati baš njih izabrati. Naravno, nešto ipak morate uložiti pa odluče uložiti novac, što je mnogima puno lakše nego teško raditi neko vrijeme.

Izborne kampanje su danas profesionalno vođene marketinške priče, sa svim pravilima koji se i te kako držite u ozbiljnom poslu, a mislimo da ih možemo izigrati na izborima. Nažalost, mnogi se u to uvjere tek kad preskupo plate vlastito neznanje.

I na kraju zašto se o tome ne govori? Pa sami znate što biste rekli nekome tko bi vam se povjerio da je upravo spržio nekoliko milijuna kuna.

Krešimir Macan, Prilog In&Out, Poslovni dnevnik

Za početak pročitajte kako je reporterka 24sata provela mjesec dana u HDZ-u te otkrijte kako se pripremala kampanja, tko je u stranci strah i trepet, tko je popularan, a koga ismijavaju…

Tajna misija (HDZ): Svi se boje Zmije, a Jandroković je Njonjo

Baš mi je drago što ste se sami javili za volontiranje! Trebamo takve mlade, ambiciozne volontere. Dogovorit ćemo se za kavu, rekla mi je, ne skrivajući oduševljenje, predsjednica ogranka Mladeži HDZ-a Podsljeme nakon što sam se telefonski prijavila za volontiranje u kampanji za parlamentarne izbore.

Nismo se našle na kavi nego na pravom pravcatom tulumu u Noći vještica. U kafiću u zagrebačkom Središću shvatila sam da se mladi HDZ-ovci ponašaju gotovo kao sekta.

- O, Bože, gdje sam ja ovo došla – pomislila sam. Primjerice, kad je na tulum došao predsjednik zagrebačkog HDZ-a Gordan Jandroković, svi su ga, kao u kakvoj procesiji, dočekali pred kafićem. On se pozdravio sa svima, popio piće na šanku i nakon pola sata otišao. Činilo se da ga obožavaju. Tek sam poslije doznala da ga stariji kolege u stranci zbog velikih ambicija i osebujne komunikacije zovu Njonjo.

Na spomenutom tulumu bilo je pedesetak ljudi od 18 do 40 godina. Zbog jeftinih pića (primjerice, pola litre piva stajalo je samo pet kuna) mnogi su se napili. DJ, međutim, nije puštao Jacquesovu uspješnicu “HDZ zna” ni stranačku himnu “Bože, čuvaj Hrvatsku” Đanija Maršana.

Kad su se iz zvučnika zaorili taktovi Severinina lakonotnog hita “Brad Pitt”, među HDZ-ovcima je zavladao pravi urnebes. Otišla sam u zahod da se malo odmorim. Dok sam čekala na red pred kabinom, začula sam uznemiren ženski glas.

- Brzo, brzo mi saznaj je li to istina? Zar je Jadranka Kosor rekla da će dati vodstvo HDZ-a nekom drugome u ruke i odstupiti s vlasti – zavapila je cura u kabini, očito uznemirena viješću da je Državno odvjetništvo blokiralo imovinu i stranačke račune.

Ubrzo sam otišla s tuluma, poprilično razočarana životnim stilom i načinom razmišljanja tih ljudi. Tjedan dana poslije pozvali su me u stožer.

- Ako si voljna volontirati, to će ti se na kraju možda i platiti – pisalo je u SMS-u koji mi je poslala šefica ogranka.

Otišla sam u stranački stožer u Gundulićevoj ulici. Gotovo u svakoj sobi na zidu bila je fotografija Jadranke Kosor, i to na mjestima gdje su se prije, kako su mi rekli neki stariji članovi, nalazile fotografije Ive Sanadera. Njegovo ime, međutim, nitko ni u ludilu ne izgovara na glas. Poput zloglasnog lorda Voldemorta u knjigama o Harryju Potteru, na Sanadera članovi mladeži gledaju kao na najveće zlo i elementarnu nepogodu za stranku.

- Onaj koji je izdao HDZ – govore ispod glasa optužujući ga za sve korupcijske afere u kojima se našlo ime stranke. Jadranku Kosor, s druge strane, oslovljavaju s “premijerka” ili još grandioznije “gospođa premijerka”. Smatraju kako je ona iznimno poštena žena, njihov pastir koji ih vodi kroz teška vremena u bolji život.

- Nije mi jasno zašto ljudi misle da je HDZ loš. Da ljudi znaju koliko smo mi krvarili za dobrobit ove države i koliko radimo da ljudima bude bolje, ne bi tako razmišljali. Žalosno je što se stranka gleda samo kroz lik ‘onoga koji je izdao državu’ – rekao mi je jedan dugogodišnji član.

Iako su me dobro primili, osjetila sam nepovjerenje. Nakon što sam s nekima od njih sjela na kavu, na površinu je isplivalo kako se jako boje predsjednice mladeži HDZ-a Martine Banić.

- Da, da, lako se vama zafrkavati s organizacijom kampanje, ali ja ću morati imati posla s Martinom ako nešto pođe po zlu – jadao se jedan član. Poslije sam saznala da za nju imaju još gori nadimak nego za Jandrokovića. Mnogi je zovu Zmija jer je navodno počistila redove mladeži od Sanaderovih pristaša.

Na kraju sam, umjesto terenskih zadataka, dobila zaduženje da zovem članove HDZ-ove mladeži na još jedan veliki tulum prije samog početka kampanje. Nisam bila sigurna daju li mi tako lagane zadatke zato što sam se tek pridružila volonterima ili zato što sumnjaju da sam novinarka na tajnom zadatku. Dok sam pozivala ljude telefonom na tulum, činilo mi se kao da me Jadranka Kosor i Franjo Tuđman s fotografija u sobi motre i nadziru.

Na tulum nisam mogla doći jer sam se razboljela. Ali, kako su mi prepričali, zabavili su se kao i na onom prvom partyju.

Nekoliko dana poslije jedan aktivist me pozvao na kavu i uručio mi stranačku pristupnicu. Trebala sam je ispuniti i službeno se učlaniti u stranku. Zatim me, poput inkvizitora, počeo rešetati pitanjima kako bi procijenio moj politički ukus. Pitao me što mislim o SDP-u, HČSP-u, HSP-u, HNS-u, mislim li da je za sva zla u ovoj državi odgovoran HDZ. Zatim je sam, ničim izazvan, počeo govoriti kako se njemu sviđaju plakati SDP-a jer su populistički i naklonjeni narodu. Nisam bila sigurna je li to nekakva zamka u koju me pokušava uvući, pa sam oprezno rekla da su mi SDP-ovi plakati monotoni.

- A što misliš o prostituciji i legalizaciji droga – upitao me poput kakva policijskog inspektora koji čeka moj krivi potez.

- Užasno sam konzervativna i ne podupirem takve stvari – spremno sam mu uzvratila.

- Jako si inteligentna. Potrebna si nam, razmisli o učlanjenju – rekao mi je pokazavši još jednom na formular koji mi je dao. Rekla sam mu da ću ga ispuniti kod kuće.

Zatim mi je rekao kako će mi se javiti još za detalje oko učlanjenja, međutim, desetak dana me nitko od njih nije nazvao. Sad sam već bila uvjerena da su me otkrili.

Još sam nekoliko puta bila u uredima i slala mailove simpatizerima i članovima stranke, ali ondje više nije bilo ljudi s kojima sam ostvarila prvi kontakt u stranci. Kao da su ih namjerno rotirali na druge zadatke. Komunikacija sa mnom se svela samo na šture opise mailova koje moram poslati. Saznala sam da su u međuvremenu organizirali još jedan tulum, na koji me, međutim, nisu pozvali. Od uzvanika sam saznala da je taj tulum bio najdivljiji od svih dosadašnjih. Navodno su se puštale i cajke.

Od nekih poznanika sam čula da su se, kad je kampanja krenula, našli u velikim problemima u nekoliko izbornih jedinica. Dok su 2007. godine, kad je Ivo Sanader stranačkim autobusom obilazio zemlju, simpatizeri HDZ-a spontano okupljali na njegovim skupovima, Jacine ljude dočekivale su tek šačice malobrojnih i najokorjelijih sljedbenika. Stoga su na stranačke turneje u autobusima počeli voditi HDZ-ove statiste, odnosno članove stranke koji su bili zaduženi da svojom prisutnošću učine te skupove barem prividno grandioznima. Na stranačkim skupovima ti statisti zaduženi su da gromoglasnim pljeskom nagrade ključne riječi govornika. Kad se spomene ime Jadranke Kosor, Franje Tuđmana ili mladež stranke, svi poput jednog počinju lupati dlanom o dlan.

Ono što im se mora priznati jest samouvjerenost. Mladi HDZ-a sigurni su da će pobijediti na izborima. Za sve njih postoji samo jedna zvijezda vodilja – Jadranka Kosor

Jana Janeš

Dok je jedna novinarka bila u HDZu, druga se ”ubacila” u redove SDP-a da provjeri kako ”dišu” mladi SDP-ovci, koliko su uvjereni u pobjedu te što misle o svom šefu i koalicijskim partnerima

Prijaviti se za volontiranje u SDP-u!? Pa to ne bi trebao biti problem. Oni su tako “cool” i modernih nazora. Sigurno će objeručke prihvatiti pomoć jedne studentice. Da baš…

Ispunila sam prijavnicu na službenoj internetskoj stranici stranke i čekala da me nazovu s povratnom informacijom. Očekivala sam da će mi se javiti i dati mi neke smjernice s planom i programom. Prošlo je tjedan dana. Ništa. Pa još tjedan. I dalje ništa. Ni poziva ni e-maila…

Sljedeći korak bio je odlazak u zagrebačku organizaciju SDP-a.

Gospođi sam objasnila da sam se prijavila za volontiranje, ali me nitko nije zvao, pa sam došla osobno.

- A kad ste se prijavili?

- Prije dva tjedna.

- Ajoj, pa to vam je kasno, njih ima već puno i organizirani su… Mislim, možete ostaviti podatke, ali sumnjam da će vam se javiti. Pričekajte.

Otišla je u drugu prostoriju i pitala kolegicu što da radi sa mnom.

A ništa, neka ostavi podatke, načula sam razgovor.

Od kolege sam poslije saznala da im volonteri u ovom smislu zapravo ni ne trebaju, jer sav posao naprave članovi Foruma mladih koji su pouzdani i provjereni. No nisam odustajala. Rekla sam nepovjerljivoj gospođi neka mi da komad papira na koji sam potom napisala svoje podatke.

- Eto, da imate za svaki slučaj.

- O. K., a jeste li članica stranke – pitala me službeno.

- Ne, ali se uskoro mislim učlaniti.

Pogledala me sumnjičavo, ali nije ništa rekla. Nije bila oduševljena odgovorom. Zapravo, cijelo vrijeme mi se nije ni nasmiješila…

Za nekoliko dana ipak su me nazvali, i to kako bi potvrdili adresu na koju će mi poslati volontersku iskaznicu, a na mail će mi javiti program aktivnosti i već će mi se netko javiti, rekao je mladi gospodin na telefonu.

Volontersku iskaznicu nikad nisam dobila, ali su mi na e-mail i SMS poslali raspored aktivnosti gradskih ogranaka SDP-a te aktivnosti Foruma mladih i Foruma žena. Kako sam poslije saznala, šalju svim članovima i simpatizerima stranke.

I napokon! Otišla sam na prvo događanje koje je bilo na rasporedu. Sadnja drveća u zagrebačkom Sopotu u organizaciji SDP-a Novi Zagreb istok.

Došla sam sama. Čekala sam da se ljudi okupe te sam saznala da dolazi i Davor Bernardić, predsjednik zagrebačkog SDP-a. Raspitivala sam se o volonterima i počela pričati sa ženom koja, kako mi je rekla, nije članica stranke već samo simpatizerka koja je došla podržati akciju. Kratko smo pričale. Rekla mi je da ne zna kako bih mogla počela volontirati, ali da se raspitam među ljudima koji su došli.

- Studentica si? Radiš?

- Da, studiram. Radila sam donedavno u 24sata, pa sad imam previše slobodnog vremena i htjela bih se aktivirati u kampanji – rekla sam

- Znači, novinarstvo? Pa onda ti je ovo super prilika da se uvališ negdje poslije izbora – nasmiješila se.

- Ne znam, vjerojatno, ali nisam se zbog toga prijavila.

- Dobro, ali ipak, odlična je prilika, sad će se vjerojatno to moći – govori ona i cijelo vrijeme se smiješi.

Razmišljam je li ovo test, možda želi da priznam da sam došla “žicati” posao pa da kaže svima. Možda je i ona na tajnom zadatku, kao i ja.

- Da, valjda, vidjet ćemo, ja bih prvo samo volontirala pa onda što bude – na kraju prihvaćam igru…

Bernardić je predizborno posadio pet stabala, a ja sam se priključila grupi koja je sa strane raspravljala o nadolazećoj kampanji.

Među njima je bio i organizator volonterskih akcija za Novi Zagreb. Razmijenili smo brojeve i dogovorili se da ćemo se čuti uskoro. Nakon tjedan dana dobila sam prvu poruku s rasporedom dijeljenja predizbornih materijala, odnosno letaka s Planom 21.

Dolazim na dogovoreno mjesto. Tamo su već članovi stranke, a najviše ima mladih SDP-ovaca iz Foruma mladih. Nikoga ne poznajem i, usput, nemam nikakvu iskaznicu. Svi su naoko srdačni, ali nepovjerljivi. Djeluju entuzijastično. Samo pričaju o sigurnoj pobjedi na izborima i apsolutnom trijumfu nad HDZ-om. Sumnjiva sam im, imaju milijun pitanja, pa i mene prolazi nelagoda od osjećaja da sam zašla u neku zatvorenu sektu.

Pitaju me kad sam se i kako prijavila, što radim u životu, kako to da želim volontirati. Počinjemo dijeliti letke i razgovarati s prolaznicima. Atmosfera je vesela, ali opsesiju HDZ-om i njihovim koalicijskim partnerima nitko od njih ne može prikriti.

Zastrašujuća im je ideja da će Kerum i njegova sestra biti zastupnici u Saboru, ostrašćeno se okomljuju na svaku izjavu Jadranke Kosor koja priziva pobjedu HDZ-a, ali se vrlo bahato odnose i prema nizu manjih stranaka i političara koji izlaze na izbore. Doznajem da se sastaju jedanput na tjedan, a sastanke, posve ozbiljno, nazivaju “partijska druženja”. U pojedinim ograncima decentno su postavljene slike s crnim okvirom pokojnog Ivice Račana.

Posebno jaka organizacija unutar SDP-a je Forum mladih, iz čijih je redova, primjerice, potekao i Davor Bernardić. I on je počeo na ulici – dijelio je letke i promidžbene materijale prije izbora. Zbog toga vodstvo SDP-a u Forum mladih ima najviše povjerenja. Uostalom, to im je odlična baza iz koje crpi nove kadrove, a forumaše ionako nazivaju stranačkom gerilom. Taj gerilski i revolucionarni mentalitet najbolje se vidi na sastanicma mladih SDP-ovaca. Nakon “partijskih druženja” nastavljaju s tulumima. Svira uglavnom rock. Turbofolk je navodno zabranjen. U međusobnoj komunikaciji, međutim, nazivaju se “drugovi i drugarice”, u staroj tradiciji komunističkih partija i običaja.

Rijetki mi kažu da su u Forum mladih ušli zbog društva i zabave, kod mnogih su jasno vidljive političke ambicije. Mnogo je hvalisavaca, onih koji poznaju sve važne ljude u stranci. A nije mali broj ni onih koji preozbiljno shvaćaju sudjelovanje u akcijama stranke. Takve i osobno pogađa kada ne uspiju podijeliti sve predizborne letke koje su dobili.

Iako ne žele glasno govoriti o tome, između redaka može se pročitati kako im koalicijski partneri iz HNS-a baš ne sjedaju. Zapravo, Vesna Pusić je “jedina koju priznaju”.

Za razliku od mladih SDP-ovaca, iskusniji i stariji članovi stranke nisu sigurni u Milanovićeve liderske sposobnosti. Vjeruju kako će kao premijer imati puno problema i da je za njega to prevelik zalogaj. “Starci” su baš poput mladih SDP-ovaca uvjereni da bi Zokiju veliki problem u vlasti mogao predstavljati Radimir Čačić jer nosi teret prometne nesreće iz Mađarske u kojoj je poginulo dvoje ljudi, a nastavak suđenja trebao bi uslijediti u siječnju, ubrzo nakon što koalicija preuzme vlast.

- Ta kombinacija s Čačićem nam nije trebala – čuju se komentari, doduše ne preglasni.

Osim Čačića, kod Zokija im smeta olako odbacivanja starih kadrova. Ne mogu mu oprostiti Željku Antunović. Smatraju da je bivša ministrica obrane olako žrtvovana i nepravedno izbačena s izbornih lista. Milanović je to, kako kažu, učinio zbog taštine i osobnih razloga. Nije joj mogao oprostiti jer mu je bila konkurent na stranačkim izborima. Uvjereni su da je time stranci nanesena šteta.

Iako im je danas protivnik, među SDP-ovcima još lebdi duh Milana Bandića! Premda se sam pokopao nakon što je objavio kandidaturu za predsjednika države, neki SDP-ovci smatraju kako je Miki bio odličan igrač, odnosno da je u njegovo vrijeme gradska organizacija SDP-a bila bolja i organiziranija.

A za današnjeg predsjednika zagrebačkog SDP-a Bernardića misle da je zelen i samo još jedan Zokijev pulen… Što se tiče predizborne kampanje, svi su zadovoljni. Misle da je odrađena vrhunski i profesionalno.

Ines Madunić

Nakon uvida u dvije najjače političke stranke, u nastavku vam prenosimo i njihove reakcije iz jučerašnjeg izdanja 24sata.

HDZ uglas: Njonjo, mi te volimo!

Pa zar je moguće da nismo pazili? Kako je nismo provjerili? Tko je kriv? Nakon prvotnog šoka uslijedila je panika: “Što će pisati u članku?”. Predsjednica je bila u pravu kad je rekla da nas mediji ne vole i da ne izvještavaju s naših skupova, da nas blate i crne…, bile su to prve reakcije HDZ-ovaca nakon što su saznali da smo im u stranku “ubacili” novinarku.

- Prvo su svi studiozno čitali, a potom je uslijedilo oduševljenje. Sve je palo u drugi plan, ostao je samo nadimak – potvrdio nam je izvor iz vrha HDZ-a.

- Koji, spomenuli smo ih više?

- A što mislite koji – rekao nam je naš izvor nasmijavši se pritom…

Da, Gordan Jandroković, za stranačke kolege Njonjo, aktualni ministar vanjskih poslova, postao je apsolutni hit u HDZ-u, ali i šire. Ono što je godinama bila stranačka javna tajna, sad više nije. On je Njonjo i gotovo. Hoće li ga početi tako zvati i u svakidašnjoj komunikaciji, nisu nam potvrdili. No kako god, u HDZ-u je jučer glavna poštapalica bila “Njonjo, Njonjo, Njonjo…”.

Pokušali smo i od glavnog aktera dobiti komentar, no nažalost nije bio dostupan. Otkazao je i predviđeno predizborno druženje s građanima Zagreba. Doduše, njegov glasnogovornik nam je rekao da, kao, nije ni bilo sigurno da će razgovarati s građanima i da ne zna gdje mu je šef.

Kako je to moguće? Kampanja je na vrhuncu, u samoj završnici. Nije se valjda naljutio – Njonjo, a ne glasnogovornik – ipak bi on, kao mladi lav HDZ-a, trebao biti najjači kad je najteže ili će ipak opravdati nadimak… Ne daj se, Njonjo!

A nije se samo Njonjo sakrio, ni Zmija, poznatija kao Martina Banić, najodanija premijerkina suradnica, nije se jučer oglašavala. Skrivala se baš kao što zmija skriva noge. Cijeli je dan, navodno, bila na sastanku. No s njom se, kako smo saznali u stranci, nitko nije ismijavao. Nadimak nisu ni komentirali. Barem ne naglas Čini se kako Zmija opravdava nadimak. E, to se zove strah.

I dok je HDZ-ovcima bilo zabavno, u SDP-u su poslovično nezainteresirani, tek su nam spomenuli kako su znali da je djevojka koja se prijavila za volontiranje novinarka. Kao, provjerili su je. Možda, no s obzirom na njihovu bahatost i ležernost, i to je upitno. Uostalom, nije pričala s duhovima, rekli su ljudi kako stoje stvari. A i Milanović se zainteresirao. Navodno se raspituje i pokušava saznati tko to misli da on nije za premijera te koji to elementi unutar stranke žele da se Milan Bandić vrati u SDP.

Ili su tek uvrijeđeni što nisu ni upola zabavni kao HDZ-ovci. No ne trebaju se brinuti. Ako osvoje vlast, imat će dovoljno prilika. Samo da nam na kraju svima ne prisjedne njihova zabava.

Igor Fejzagić

Originalne članke koji su izašli u tiskanom izdanju 24sata u srijedu 30.studenog možete pročitati ovdje, a članak od četvrtka 01.prosinca ovdje.

Izvršni direktor Millenium promocije, Damir Jugo istaknuo je kako vladajuća garnitura po prvi put do sada, suočena s vlastitom neizglednom situacijom, napada opoziciju što nije uobičajeno. Poruke i javni nastup koji se pritom koriste, u mnogome se kose s osnovnim načelima kulturnog političkog dijaloga. Dapače, prof. Tanta smatra kako će u Hrvatskoj proći još puno vremena prije no što u praksi zaživi ideja kulturnog političkog dijaloga. “Kod nas postoje samo politički monolozi. Pogledajte sučeljavanje stranaka na javnoj televiziji i biti će vam jasno o čemu govorim“, objasnio je Tanta.

Iako je ovog puta zbog niza okolnosti predizborna kampanja relativno kratka, stručnjak za politički PR Krešimir Macan, istaknuo je da političke stranke nisu dobro artikulirale svoje poruke. “Svoju premoć u anketama Kukuriku koalicija nije stekla zbog načina komuniciranja, već u onom trenutku kada su se odlučili oformiti koaliciju. Nakon što su istražili tržište, shvatili su da im je ovo bio jedini strateški logičan potez. Nakon toga, kampanja nije niti mogla biti zanimljiva poput primjerice one iz 2007.”, istaknuo je Macan. Dodao je kako stranke u kampanji nisu stvorile svoju prepoznatljivost, pa ih se uglavnom samo percipira u okviru saveza kojem su se priklonile, što može izazvati nesporazum među biračkim tijelom.

Saborski zastupnik SDP-a i direktor kampanje sadašnjeg predsjednika RH Ive Josipovića, vjeruje kako su mnogi politički poeni, a time i oni izborni izgubljeni u neodgovarajućoj komunikaciji s potencijalnim biračima. “Stranke svoj rejting najbolje mogu ispitati u neposrednom doticaju s građanima, tj. običnim ljudima. Političke poruke moraju se prenositi u komunikaciji s biračima na tržnicama i trgovima, jer u tom odnosu političari dobivaju najbolji feedback. Takav koncept smo koristili i u kampanji Ive Josipovića, što se pokazalo kao dobitna kombinacija” argumentirao je Mrsić. Naime, činjenica je da će si velika politička zvijezda stvoriti dodatni pozitivni PR posjeti li i porazgovara li sa stanovnicima manjih sredina, čak i među biračima koji joj nisu skloni.

Panelisti su poruke koje stranke upućuju biračima ocijenili kao lako razumljive i (pre)jednostavne, što je s jedne strane zasigurno uvjetovano brojnim antikorupcijskim istragama i najavama, dok s je s druge strane, u vremenima kada državi trebaju hrabre reforme o kojima ovisi stabilnost financijskog i socijalnog sustava, pomalo neočekivano, a dijelom i neodgovorno. Međutim, takve kampanje u ovom trenutku pokazuju očekivane rezultate, javnost ih razumije i u načelu se s njima slaže, pa je jasno da su ih stranke prihvatile.

Jesu li Kukuriku koalicija i HDZ jedini mogući relevantni politički suparnici na saborskim izborima 2011. godine, a svi su drugi tek “lovci” na poneko slobodno zastupničko mjesto?

U nastavku vam prenosimo odličnu analizu hrvatskog izbornog sustava Ivice Relkovića s abh.com.hr, te čini nam se vrlo realne matematičke projekcije mogućih ishoda. Koliko se poklapaju s posljednjim istraživanjima provjerite u članku Izbori 2011 – istraživanje Ipsos Puls Kukuriku 78 HDZ 41 mandat ili pod ključnim riječima izbori 2011 ili izborne ankete. Analiza izvrsno i praktično pokazuje kako D’Hondtova metoda izračunavanja mandata bitno odlučuje pobjednika izbora, bez obzira na stvarno osvojen broj glasova – D’Hondt na Wikipediji.

Uvod

Razne male opcije, uvjerene u vlastitu nezaobilaznu i predodređenu ulogu u upravljanju hrvatskom državom, nisu uvidjele nužnost snažnog i velikog okupljanja u jednu jedinstvenu treću listu. Da je došlo do stvaranja bilo kakvog značajnijeg “trećeg bloka” svi koji su tu negdje oko 5% jednostavno bi pali ispod izbornog praga i nestali. Naravno, zbog snažnog okupljanja oko SDP-a, taj “treći put” mogao je nastati samo na drugom dijelu biračkog spektra, no to se nije dogodilo. Jedinstveni i snažni “treći put” nije se pojavio, ali se zato pojavilo niz “trećih puteljaka”, među kojima i podosta “trećih stranputica”.

Zabluda općih anketa i analitičko javno ignoriranje presudne uloge D’Hondtove izborne metode Službena kampanja još nije počela, pa ne znamo tko će se sve i gdje natjecati, stoga možemo procjenjivati samo one “karte” koje su sada “na stolu”. Ujedno moramo naglasiti da opće ankete rađene na cijelom državnom prostoru jednostavno nemaju smisla, ako ih se ne prikaže isključivo u okviru izbornih jedinica. Naime, svaka se izborna jedinica ponaša kao zatvorena zasebna cjelina bez ikakva utjecaja glasova iz druge izborne jedinice. Pri tome još i izračun glasova prema D’Hondtovoj metodi ima svoje zakonitosti koje trebamo znati kad uspoređujemo snage stranaka unutar iste izborne jedinice.

Lista koja u jednoj izbornoj jedinici dobije 11% glasova u pravilu je dvostruko jača od liste koja dobije “mršavih” 10% (dva mandata naspram jednog), dok je ta lista s “mršavih” 10% glasova jednaka po broju mandata s listom koja dobije 5,5% glasova (obje u pravilu dobivaju po jedno zastupničko mjesto). Tako razlike na razini izborne jedinice imaju težinu samo ako jedna lista u odnosu na drugu prelazi prag, kao i dvostruki, trostruki, četverostruki (itd…) prag, dok razlike na općem uzorku na nacionalnoj razini mogu dati potpuno lažne sugestije. Na primjer, lista za koju nam nacionalna anketa kaže da dobiva 7,05% može u broju mandata biti slabija od liste koja u nacionalnoj anketi dobiva 6,77%. glasova Upravo se to dogodilo na zadnjim izborima kada je HNS dobio 7, a lista HSS-HSLS 8 mandata, iako je bila na nacionalnoj razini slabija za tih 0,28%. Ili da budemo precizniji, HNS je dobio 168440 glasova, a koalicija HSS-HSLS 161814 glasova, dakle 6626 manje, ali su bili bolje raspoređeni po izbornim jedinicama. Taj efekt D’Hondtove metode može biti i daleko čudniji, pa lista koja na nacionalnoj razini dobiva prosječnih i do 7%, ako je izrazito regionalna (pa u nekim izbornim jedinicama dobiva i po 15%, a u većini drugih ispod 5% glasova), može dobiti i dvostruko manje mandata od liste koja ima ravnomjerno raspoređenih 6% glasova. Vidimo kako neznatne razlike na općem postotku mogu dati goleme razlike u mandatima, pa se ankete koje ne poštuju izborne jedinice mogu uzeti samo kao načelni orjentir, a ne objektivni kriterij za procjenu budućih odnosa u saboru.

Dakle, da bi bile korisne i točne ankete trebaju pokazivati kako koja lista stoji u jednoj po jednoj izbornoj jedinici, a ne koliki joj je opći rejting na državnoj razini. Kao što se pred posljednje izbore najavljivala pobjeda “lijevih” stranaka (prvenstveno SDP-a i HNS-a), pa se nakon izbora napalo “pogrešne ankete” (iako su one bile točne, ali je njihovo apliciranje na izborne jedinice bilo pogrešno, što će pokazati ova analiza), tako se i neke sadašnje stranke trebaju čuvati lažne anketne percepcije. Na primjer, dobar se opći rezultat najavljuje laburistima, ali mi uopće ne znamo hoće li oni jednako stajati u većini izbornih jedinica ili će ući u Sabor samo u jednoj ili dvije izborne jedinice (koje im znatno podižu opći postotak) dok će drugdje ostati na odličnih, no za ulazak u Sabor beskorisnih 4,5% (kao HSU na prošlim izborima).

Zašto će HDZ glatko izgubiti sljedeće izbore, a da Kukuriku koalicija ne dobije ni jedan dodatni glas više u odnosu na glasove koje su dobile njezine članice na prošlim saborskim izborima? Želimo pogled prema sljedećim saborskim izborima usmjeriti kroz analizu prošlih, uz tendencije i kretanja koja se anketno samo naziru u smjeru budućih izbora, jasno poštujući zakonitost D’Hondtova sustava brojanja glasova. HDZ je posljednje saborske izbore dobio zahvaljujući boljem rasporedu glasova u odnosu na nejedinstveno izlaženje na izbore stranaka današnje Kukuriku koalicije, a sada će Kukuriku koalicija višestruko jače “potući” HDZ samo zbog jedinstvenosti liste, bez potrebe da HDZ izgubi ijedan svoj glas niti da Kukuriku koalicija dobije ijedan novi glas u odnosu na prošle saborske izbore. Paradoksalno, ali činjenično. To omogućava D’Hondtov sustav.

Na rezultatima prošlih izbora vidjet ćemo što se zapravo dogodilo na prošlim izborima i zbog čega će se dogoditi bitna promjena na sljedećim izborima (čak i da svi samo dobiju svoje glasove iz 2007.). Ta bitna promjena, dakle, manje ovisi o HDZ-ovim skandalima i padu njegove popularnosti koliko ovisi o novoj verziji dviju najjačih lista. Naime, D’Hontova metoda “kažnjava” sve liste koje ne prijeđu prag od 5%, a sukladno omjeru dobivenih glasova između 14-og i 15-og mjesta zna kazniti i listu koja je čak i iznad 5%, ali ne ulazi u 14 najboljih rezultata koji sudjeluju u podjeli mandata. Uostalom, vidjet ćemo u TABLICI 1 takve primjere s prošlih saborskih izbora. Naime, kad bi se u idealnim odnosima dogodilo da isti broj glasova dobije 14 lista, tada bi postotak s kojim se dobiva zastupničko mjesto iznosio 7,14% (100:14), a ne 5%. S druge strane kada bi se pojavilo 20 jednakih lista od kojih bi sve osim jedne osvojile 4,999…%, a samo jedna osvojila 5,01%, tada bi ta jedna jedina dobila svih 14 zastupničkim mjesta, iz jednostavnog razloga što je jedina prešla izborni prag od 5,00%.

S druge strane D’Hondtova metoda “kažnjava” i listu koja u nekoj izbornoj jedinici dobije previše glasova za prvi, a premalo za drugi mandat, zatim previše za drugi, a premalo za treći mandat, itd… Da to nije samo apstraktno teoretiziranje upravo su pokazali posljednji saborski izbori u kojima sadašnje članice Kukuriku koalicije nije potukao HDZ, nego D’Hondtova “mušičava” metoda. Ankete su najvljivale pobjedu “ljevice”, a kad se ona nije dogodila, govorilo se o tome da ankete u pravilu ne idu na ruku HDZ-a, ali da on uvijek nakon toga ipak pobijedi. No, ankete i nisu toliko pogriješile koliko su bile amaterski tumačene. Naime, ankete se uopće ne mogu obrađivati i tumačiti na nacionalnoj, nego samo na razinama izbornih jedinica, uz obvezno uvažanje broja i odnosa samostalnih lista, a ne zajedničkog rejtinga nekih srodnih stranaka koje na izbore ne izlaze kao jedna jedinstvena lista.

HDZ-ova D’Hondtova i Kukuriku pirova pobjeda na saborskim izborima 2007. godine Pogledajmo sada kako je slaganje mandata izgledalo na posljednjim izborima. U ovoj i drugim tablicama stranke ćemo navoditi prema (nadamo se) općepoznatim kraticama. I druge oznake u tablici su logične (npr. “IJ” označava izborne jedinice, “G” broj glasova, “M” broj mandata, znak “%” označava postotak u odnosu na ukupni broj važećih glasova, “uk” ukupan broj glasova, itd.).

Na posljednjim izborima pravo glasa je u Hrvatskoj (bez jedanaeste izborne jedinice) imalo 3824731 birača, što je iskoristilo njih 2389391, odnosno (izvrsnih) 62,47%. Broj saborskih mandata bio je 153, od čega je 140 mjesta dolazilo iz deset izbornih jedinica u Hrvatskoj, 5 mjesta iz jedanaeste izborne jedinice (hrvatski državljani s prebivalištem izvan Republike Hrvatske), a dodatnih 8 mjesta popunjavali su zastupnici nacionalnih manjina u okviru tzv. dvanaeste izborne jedinice. Tako je potrebnu natpolovičnu većinu činilo minimalno 77 mandata. U cijeloj daljnjoj analizi koncentrirat ćemo se samo na onih 140 mandata. HDZ je dobio 834297 glasova, a SDP 776690 glasova. Kad su u pitanju mandati, HDZ je iz tih glasova “izvukao” 61, a SDP 56 mandata. HNS je sa 168440 glasova dobio samo 7 mandata. Budući da je prosječno za osvajanje jednog mandata trebalo oko 12500 glasova, a HNS je u svaki svoj mandat “utrošio” 24063 glasa, to znači da je po svakom osvojenom mandatu ujedno jedan gubio! Naime, HNS je u čak 6 izbornih jedinica bio “za dlaku” ispod praga (u osmoj je dobio čak 5,2% glasova, ali ni to nije bilo dovoljno), a i tamo gdje je prešao prag imao je određeni beskorisni višak glasova (1,8% u prvoj i 3,5% u trećoj izbornoj jedinici). HNS je “bacio” u D’Hondtov “koš” čak 70000 glasova od ukupno osvojenih 168440 glasova! HSU je prošao još gore. U gotovo svim izbornim jedinicama bili su na 4-5%, ali su samo u jednoj uspjeli prijeći prag! Ukupno su dobili 101091 glas, a osvojili su samo jedan jedini mandat! “Prosuli” su tako više od 88000 glasova. Čak je i SDP, kad se njegovih 56 mandata pomnoži s prosječnih 12500 glasova, “rasuo” više od 76000 glasova (iako ih je, s druge strane, djelomično “pokupio” od drugih slabijih lista). Jedino je IDS imao gotovo idealan omjer te s 38267 glasova uzeo tri mandata, bez ikakva značajnija rasipanja viška glasova (za razliku od HDSSB-a koji je u četvrtoj izbornoj jedinici imao čak 10000 glasova “viška” od drugog mandata). Kao HSU na jednoj, tako je HSP na drugoj strani najteže prošao. Osvojio je samo jedan mandat iako je dobio 83006 glasova. U dobrom rasporedu to bi donijelo čak 7 mandata, a donijelo je samo taj jedan, uz više od 70000 “prosutnih” glasova. Stranke današnje Kukuriku koalicije osvojile su na posljednjim saborskim izborima 1084488, dok je HDZ osvojio 834297 glasova. No tu golemu razliku glasova (250191) nisu pretvorile u značajniju prednost u realiziranim mandatima. Naime, sve zajedno članice današnje Kukuriku koalicije dobile su 67 mandata (SDP 56, HNS 7, IDS 3 i HSU 1), dok je HDZ dobio 61 mandat u Hrvatskoj (te dodatnih 5 izvan Hrvatske). Sada vidimo kako D’Hondtova metoda može eliminirati goleme količine loše raspoređenih glasova. Činjenica je da taj ukupan broj glasova nije bio rezultat jedne zajedničke liste u svim izbornim jedinicama, nego četiriju zasebnih lista koje ne samo da se nisu međusobno nadopunjavale, nego su si u nekim slučajevima na samo jednoj jedinoj izbornoj jedinici međusobno izbijale u “koš” i po 20000 glasova (dostatno za gotovo dva mandata). Što bi se dogodilo da su ti glasovi bili rezultat jedinstvene liste vidjet ćemo ubrzo, i to na svakoj izbornoj jedinici posebno.

Vidjeli smo sada da glasove ne prosipaju samo stranke koje ne prijeđu izborni prag, nego i one koje imaju viška glasova u odnosu na osvojeni broj mandata, ali ipak nedovoljno za onaj mandat više. Također smo vidjeli kolike goleme količine glasova “prosipaju” male parlamentarne stranke koje se bore na granici “života” i “smrti” zvanoj izborni prag.

Mit o “desnoj” neslozi i “lijevoj” slozi

Prije negoli vidimo sinergijski učinak stranaka Kukuriku koalicije na starim rezultatima iz 2007. godine razriješimo još jedan uvriježeni mit o rasipanju glasova. Uporno kruži priča kako se glasovi prvenstveno “bacaju” razmrvljenošću “desne” političke scene. Na prvu loptu uvriježeno je reći da je “lijeva” scena organiziranija, zbijenija, a “desna” razbijenija. Je li tome tako kad se usporede stvarne brojke? Ne, brojke to ne potvrđuju. Iako se na “desnici” obično kuka o namjernoj raspršenosti, trebamo znati da su neparlamentarne stranke “desnice” (Jedino Hrvatska, HČSP, demokršćanske stranke, HP-HPP, Domovinska građanska stranka i Hrvatski zbor) na posljednjim izborima zajedno osvojile 36539 glasova, dok su male tipične neparlamentarne stranke “ljevice” (poput koalicija oko Ljevice Hrvatske – 4 stranke, Akcije socijaldemokrata Hrvatske – 3 stranke te nekih kombinacija “ljevice” sa “zelenima”) osvojile 34856 glasova. Dakle, razlike gotovo da i nema (na nacionalnoj razini to su statistički zanemariva 1683 glasa). Ironije radi, spomenimo da potpno jednako glasova rasipaju i oni koju su se pri zaokruživanju jednostavno – zabunili (nevažećih listića bilo je 35878)! Kada se pak uzmu u obzir sve liste (i parlamentarnih i izvanparlamentarnih stranaka), pa ih se sve podijeli na “ljevicu” (predvođenu Kukuriku koalicijom), “desnicu” (predvođenu HDZ-om) i “centar” (predvođen HSS-om i HSLS-om) dobivamo iznenađujuće rezultate zadnjih izbora: 1119344 (“ljevica”), 998394 (“desnica”) te 271653 (“centar”). I opet vidimo da je “ljevica” osvojila znatno više glasova, ali ne i više mandata. Naime, na njihovih 67 dolazi 65 mandata “desnice” (HDZ 61, HDSSB 3 i HSP 1), te 8 mandata stranaka “centra” (HSS 6 i HSLS 2). Vidimo da je “ljevici” za samo ta dva mandata “viška” trebalo 120950 glasova više od “desnice”. Ako uzmemo da se za svaki mandat trebalo prikupiti oko 12500 glasova tada dolazimo do podatka da je “ljevica” raspršila oko 280000, “desnica” oko 185000, a “centar” oko 170000 glasova. Pri tome valja znati da su manje glasova “prosule” sve minorne političke liste zajedno, negoli je to učinila samo jedna od malih parlamentarnih stranaka ili koalicija!

A “desnim” malim strankama za usporedbu (možda i za “kiselu” utjehu) donosimo podatak da je u odnosu na svaku od njih više “prosula” netom pred izbore 2007. godine osnovana Stranka umirovljenika (više od 21000 glasova) ili Hrvatska stranka mladih koja je “bacila” više od 15000 glasova. Više od 16000 glasova “prosule” su dvije male ljevičarske koalicije, što je znatno iznad svih demokršćanskih stranaka zajedno (četiri demokršćanske stranke u više nepovezanih lista osvojile su samo 6466 glasova u svih deset izbornih jedinica, što sa sigurnošću nije dostatno ni za pola mandata). Tu pada u vodu mit o uobičajeno većem “desnom” rasipanju glasova, pri čemu smo ove pojmove uzeli vrlo uvjetno (jer neke stranke nemaju veze s onim što jesu u odnosu na ono za što se predstavljaju).

Zašto nam je sve ovo važno? Zato što iz tih glasova s prošlih izbora možemo procjenjivati i ukupni glasački potencijal starih i novih lista koje računaju na glasačko preslagivanje. Ne možemo računati na to da HDZ izgubi 10% svojih birača, a da nove liste kojima gravitiraju ti birači zajedno osvoje 30% glasova, jer nemaju gdje naći te dodatne birače (čak ni među apstinentima, jer ni oni ne pripadaju samo jednom dijelu biračkog spektra, a naročito mu “udesno” ne naginju najveći apstinenti – birači mlađi od 30 godina). Potez koji će HDZ potući do nogu možda se i zove Remetinec, ali se svakako preziva D’Hondt Vratimo se strankama Kukuriku koalicije. Dakle, sama činjenica da će te četiri stranke sada formirati jednu jedinstvenu listu, uz potpuno realnu pretpostavku da će dobiti barem iste glasove kao i 2007. (bez ijednog dodatnog glasa), tu listu pretvara u natpolovičnog pobjednika, čak i da HDZ uopće ne izgubi niti jedan jedini svoj glas iz 2007. godine. Pogledajmo TABLICU 2 u kojoj nije izmijenjen niti jedan jedini glas, nego su samo četiri liste sadašnjih članica Kukuriku koalicije pretvorene u jednu jedinstvenu listu, pa je izračun glasova izvršen prema tako dobivenim odnosima.

Eto kako bi to izgledalo (bez ijednog dodatnog glasa “na kontu” Kukuriku koalicije, niti ijednog gubitka na strani HDZ-a) da su 2007. stranke današnje Kukuriku koalicije bile jedna jedinstvena lista. Umjesto tadašnjih (naknadno zajedničkih) 67 mandata članice današnje Kukuriku koalicije osvojile bi 76 mandata (samo jedan manje od mandata potrebnih za ukupnu pobjedu). HDZ bi izgubio 7 mandata, pa bi ih u Hrvatskoj imao 54, dok bi koalicija HSS-HSLS izgubila 2 mandata i završila na 6 zastupnika.

Razlika u odnosu na HDZ bi se, dakle, uvećala za 16 mandata (gledano samo na mandate u Hrvatskoj s 67:61 na 76:54, odnosno od 6 na 22 zastupnika više!). Tu razliku dala bi jednostavna činjenica da bi glasovi stranaka današnje Kukuriku koalicije bili zbrojeni na jednom “kupu” te bi samim time D’Hondtovim izračunom bili oplemenjeni za devet novih mandata i to upravo od konkurentske strane (HDZ-a i HSS-HSLS-a), bez ijednog oduzimanja mandata HDSSB-u ili HSP-u.

U ovome što smo iznijeli stoji startno polazište za nove izbore. Tko može reći da članice Kukuriku koalicije sada stoje lošije negoli su stajale 2007? Za očekivati je da će bez ikakva dodatna napora ponoviti približno isti rezultat. Politička realnost je da te stranke samo stoje bolje, a ne lošije u odnosu na 2007. godinu, jer u to ulazi i stanje na drugoj strani. Tko međutim, s te druge strane, može smisleno govoriti o pobjedi HDZ-a kada on za tu pobjedu ne treba samo ponoviti rezultat iz 2007. godine (koji mu je blago rečeno nedostižan), nego ga još povećati za novih 250000 (k tome dobro raspoređenih!) glasova, kako bi kao lista bio pojedinačno jači od jedinstvene liste Kukuriku koalicije. Tko anketno raste, a tko pada u odnosu na 2007. godinu i u odnosu jednih na druge, mislim da svi znamo, kao što znamo da bi za tih 250000 glasova HDZ trebao pomoć nekoga drugoga (a ne samog sebe). Samo, pomoć toga drugoga (HSS, HSLS, HSP, itd…) mora dobiti na jedinstvenoj listi, a ne na raspršenoj, kakvu je Kukuriku koalicija imala 2007. godine. Je li takav veliki koalicijski kontrapunkt nasuprot Kukuriku koalicije na vidiku? Nije. Dapače, na vidiku su samo širom otvorene oči brojnih malih lista fiksiranih na napuklu HDZ-ovu biračku zdjelu iz koje nastoje izvući što više “zalogaja” za sebe. To nas pak upućuje na novu tablicu u kojoj trebamo predvidjeti sadašnji realni pad HDZ-ova biračkog kapaciteta u odnosu na 2007. godinu te ga rasporediti na neke nove “igrače”. Ponavljamo, to se mora učiniti samo tako da se te “igrače” promatra kroz njihovu prisutnost u izbornim jedinicama, a ne tek njihovu popularnost na nacionalnim općim anketama.

Evo jedne vrlo realne simulacije sadašnjeg stanja, uz osluškivanje orjentira koje pružaju ankete i uvažavanja rezultata prošlih izbora kao temelja za podizanje i spuštanje odnosa snaga, uz poštivanje izbornih jedinica i pojava novih “igrača” sukladno tim podjelama, a ne sukladno nekom općem nacionalnom nerelevantnom postotku.

Uvažili smo činjenicu da je SDP u općim anketama nešto iznad 30% te da će ostale članice ostati otprilike na istim pozicijama. Dakle, ako zbrajamo nekadašnjih SDP-ovih 32,5% (tako približno stoji i danas), HNS-ovih 7%, HSU-ovih 4,5% i IDS-ovih 1,5% (postotak koji dobivamo kad se lokalnih 16% podijeli na deset izbornih jedinica) dobivamo tih 45,5 posto iz 2007. godine. Kukuriku koaliciji smo, dakle, dodali neznatnih, tankih 1% više glasova, a HDZ-u “skinuli” oko 7%, te smo ih time s oko 11% razlike iz 2007. godine udaljili za još 7%, što daje 18% razlike. Uzeli smo taj omjer jer ni najoptimističnije ankete HDZ-u ne daju više od tih 28% (odavno HDZ nije anketno prešao 30%). Kukuriku koaliciji nismo željeli ništa značajnije dodavati da vidimo koliko se ona može okoristiti samim sadašnjim realnim padom HDZ-a i D’Hondovim sustavom koji najviše nagrađuje najjaču listu. Vidimo da bi se ta razlika s 22 mandata (simuliranih na rezultatima iz 2007. godine) popela na zapanjujućih 35 mandata “viška”. Takav odnos Kukuriku koalicije prema HDZ-u ne može poremetiti nijedna dosad najavljena stranačka, koalicijska ili neovisna lista. Štoviše, može se samo događati da sve te liste još sruše postotak HDZ-a , čak i osvoje neke njegove mandate, ali pri tome uopće ne dovedu u pitanje mandatni kapacitet Kukuriku koalicije.

Prema takvim realnim projekcijama Kukuriku koalicija uopće ne treba “loviti” nove glasove, nego samo promatrati agoniju, sada zaista razmrvljene “desnice”, ali i samog “centra”. Kad se HDZ s ondašnjih 35% spusti ispod 30% (što je on anketno već ostvario), ali i kad se HDZ-ov D’Hondtov “utržak” sada prebaci Kukuriku koaliciji (jer će ona biti najjača pojedinačna lista), pa i kad se pojavi po izbornim jedinicama više ravnopravnih “desnih” lista koje će stati negdje oko izbornog praga, možemo očekivati da Kukuriku koalicija s tih starih 45% glasova (a pogotovo s pokojim postotkom više, negoli prije četiri godine!) osvojio glatku natpolovičnu, pa čak i dvotrećinsku većinu u Hrvatskom saboru, uz malu pomoć nekih manjinskih zastupnika. Ako uzmemo u obzir da je HDZ tada znatno bolje stajao od svojeg sadašnjeg rejtinga, onda možemo zaključiti da će u novim okolnostima Kukuriku koalicija dosegnuti broj od 80, a možda i 90 mandata. U tome će joj pomoći ne samo male “desne” liste koje će “razvući” otpale HDZ-ove glasove, nego i liste iz političkog “centra”, pa i liste umjerene i nove “ljevice” (laburisti, Jurčić, Bandić…), baš kao što je Bandić već u prvom krugu predsjedničkih izbora glumio “desnicu” iako je upravo “desnica” vrvila predsjedničkim kandidatima (i pri tome uopće nije ozbiljno okrznuo Josipovićevo, nego sasvim suprotno biračko tijelo).

“Lijeva” gužva na “desnici”

HDZ ne samo da je već izgubio izbore, nego će biti “potučen do nogu”, ako se nešto dramatično ne dogodi u njegovu korist. Međutim, ništa takvo dramatično nije na vidiku, nego je, dapače, na vidiku samo još pogoršavanje situacije za HDZ. Upravo zato da ne bi izazvala nekakav neplanirani obrat, Kukuriku koalicija uopće ne forsira žestoku kampanju, kad uzmemo u obzir “remetinački faktor” koji utapa HDZ. Paradoksalno je da u padu, a možda i potpunom krahu HDZ-a, sada sudjeluju razne male liste koje je on sam poticao, pa čak i one spomenute s “lijevog” krila, a da ne spominjemo HSS, Budišu i HSLS, Keruma, više verzija HSP-ova, Sačića i drugih sada u Savezu za Hrvatsku, itd…

Svi oni zapravo “love” glasove koji bježe od HDZ-a (vrlo malo od Kukuriku koalicije). Zamislimo samo koje će to glasove dijeliti HSS, HSLS, Bandić i HSP-ovi u drugoj izbornoj jedinici? Glasove “ljevice”? Ne. Dijelit će s HDZ-om glasove od “centra” prema “desno” (ma što ti beskorisni i u povijesti izgubljeni pojmovi danas značili). A u devetoj i desetoj izbornoj jedinici da ne govorimo. Tamo će se dogoditi opći “domoljubni harakiri” svih protiv svih! HDZ, HSS iliti Jambo s Kerumom (HGS) ili protiv Keruma, najmanje dvije verzije HSP-ova, Savez za Hrvatsku i tko zna tko još “zavisan” ili “nezavisan”…, a s druge će strane taj slijepi košmar mirno promatrati jedinstvena lista Kukuriku koalicije.

Evo sada tablice koja simulira realni D’Hondtov “ples” glasova nad HDZ-ovim “lijesom” s malim “desnim” listama kao “limenom glazbom” na toj “domoljubnoj sahrani” (i s tek neznatno realno korigiranim stanjem Kukuriku koalicije, ako ništa barem zbog automatskog povećanja postotka na temelju sasvim očekivane apstinencije dijela HDZ-ovih birača).

Možemo sada kombinirati ovu i prošlu tablicu, pa tako laburistima dati jedan mandat više ili manje, potencijalno udruženom Jambi i Kerumu mandat više, Ladonji jedan, dva ili nijedan mandat, ali sve to nimalo ne mijenja opću realnu sliku da će Kukuriku koalicija mirno “uzeti” i do 90 mandata. A brojne će se male “desne” liste potući za to tko će pogoditi u “jedan”, a tko “u ništa”.

Može se očekivati i bitno manji izlazak na izbore negoli 2007., kada je to završilo na visokih 62,47% od ukupnog broja glasova. Razumljivo je da bi se apstinenti prvenstveno mogli dogoditi među dosadašnjim HDZovim biračima, razočaranim svime što tu stranku sada prati u javnosti. To opet znači da bi bez povećanja vlastitih glasova Kukuriku koalicija dodatno rasla i u postotku i u mandatima.

Sada već možemo konstatirati da je najveći dio glasova već podijeljen. Kukuriku koalicija može računati na sigurnih 80 mandata. Manje od toga dobit će samo ako se dogodi nešto dramatično na njezinu štetu, što sada nije na vidiku. Više od toga može dobiti i bez neke velike dramatike, ako joj “desna” razmrvljenost bude dodatno pogodovala. HDZ može računati na oko 50 mandata – maksimalno! Više od toga može dobiti samo ako se dogodi nešto dramatično u njegovu korist i na štetu Kukuriku koalicije. Manje od toga može dobiti i bez neke dodatne dramatike i novih odlazaka u Remetinec, jer je pad HDZ-a kao gotova stvar već ušao u psihu birača. Ako zbrojimo 80 i 50 dobivamo 130. Ostalo je još samo 10 mjesta. Sasvim je tada jasno da je to okvirni broj mjesta na koje mogu računati svi ostali (a nema ih malo!). To se eventualno može povećavati na štetu HDZ-a za dodatnih 10-ak mandata. Ali u tom slučaju svi ti dodatni mandati neće biti prepušteni “trećim puteljcima”, nego i samoj Kukuriku koaliciji. Ostavljamo stoga mogućnost da tih “trećih” mandata bude između 10 i 20. Jasno je sada da oni neće predstavljati nikakav “jezičac na vagi”, čak i da ih sve uzme jedna jedina lista (iako takve koja bi bila nacionalno relevantna u svim izbornim jedinicama uopće nema).

Takav scenarij potvrđuje i posljednje CRO demoskop istraživanje agencije Promocije plus, prema kojoj Kukuriku koalicija dobiva 36,7%, a HDZ 19%. Vidimo da to na prvi pogled znatno odstupa od naših postotaka kad je u pitanju Kukuriku koalicija, no to se upravo događa zbog nejasnoće kako se taj postotak nivelira prema izbornim jedinicama. Kao i zbog toga što će se oni sada neopredjeljeni opet recipročno podijeliti na ponuđene liste, pa će Kukuriku koalicija narasti za još 5-10%. Ako pak uzmemo da se za jedno zastupničko mjesto treba najprije prijeći prag od 5%, a zatim prelaziti dvostruki, trostruki, četverostruki (itd.) prag, onda vidimo da bi prema takvoj načelnoj anketi Kukuriku koalicija dobila izravnih 70 mandata (sedam puta nadilaze prag od 5% te tako prosječno po izbornim jedinicama dobivaju sedam puta po deset mandata). HDZ prema toj anketi dobiva 30 mandata (tri puta nadilaze prag od 5% te tako dobivaju prosječno tri puta po deset mandata).

Naravno, ponavljamo da je to tek smjernica, jer opća anketa može sadržavati golemu pogrešku zbog oscilacija po izbornim jedinicama. Ali, uzmimo je samo kao grubi orijentir. Ostaje još “za podijeliti” 40 mandata. Kome će to pripasti? Recimo da 15 do 20 mandata dobiju sve druge liste zajedno (na posljednjim izborima su dobile 12, odnosno HSS je dobio 6, HDSSB 3, HSLS 2, HSP 1 mandat), jer prema anketama nijedna od tih lista na općem uzorku zapravo i ne prelazi prag. Ostaje još 20 do 25 mandata za podjelu između Kukuriku koalicije i HDZ-a. Ako ih pretežito dobije HDZ, to je njegovih maksimalnih 50 mandata prema našim projekcijama. Ako ih pretežito dobije Kukurilu koalicija, to je njihovih mogućih 90 mandata prema našim projekcijama. Ako ih Kukuriku koalicija dobije dvostruko, u odnosu na HDZ (što je realan odnos snaga), onda Kukuriku koalicija završava na 86-88, a HDZ na 37-39 mandata. Dakle, kad je se mandatno tumači, anketa se kreće sasvim u okviru naših projekcija.

Kad je u pitanju spomenuto CRO demoskop istraživanje agencije Promocije plus, stoji da su radi usporedbe zbrojili HDZ-ov i HSS-ov rejting (19% i 4,4%) te dobili da vladajuća koalicija dobiva 23,4%. Evo, to je upravo ona greška koju su činile današnje članice Kukuriku koalicije (poglavito SDP i HNS) kad su svoju snagu uoči prošlih izbora dokazivali visinom zajedničkog rejtinga. To je beskorisno zbrajanje, jer ono ne čini jednu listu i HSS-ovih 4,4% neće imati nikakvu vrijednost za sadašnju vladajuću koaliciju, pogotovo ako tako bude u svim izbornim jedinicama, jer će HSS dobiti “nula mandata”. Naravno, HSS stoji solidno u drugoj i šestoj izbornoj jedinici (a čak ni u desetoj samostalno ne prelazi prag, prema rezultatima sa zadnjih izbora, nego im je u tome pomogao HSLS sa svojih nekoliko tisuća glasova), ali to “solidno” može završiti na samo dva ili najviše tri mandata. Sada vas pitam, što to znači u zbroju s HDZ-ovih mogućih 38 mandata? Velikih 4,4 ništa! Dakle, oprezno s potpuno promašenim zbrajanjima beskorisnih “sinergija” suprotstavljenih lista koja jedna drugoj uopće ne mogu pomoći (osim što u općoj percepciji mogu napumpavati lažnu snagu), jer su one na izbornom listiću jednako suprotstavljene jedna drugoj kao što im je zajedno suprotstavljena lista Kukuriku koalicije. Dapače, onih HDZ-ovih 19% i HSS-ovih 4,4% treba se promatrati u “sinergijskom minusu”, a ne “sinergijskom plusu”. Primjerice, moguće je da u drugoj izbornoj jedinici HDZ dobije 29,5% (i to kapitalizira s 5 mandata), a HSS 9,5% (i dobije 1 mandat). A da su bili jedinstvena lista i dobili jedinstvenih 39% možda bi D’Hondtovim “mirazom” dobili 8 mandata (dakle, svatko po onaj jedan svoj “za dlaku” izgubljen mandat u međusobnom “uspješnom” boćarskom “izbijanju”).

Sve to još ovisi i o tome hoće li birači prekinuti sa spašavanjem HDZ-a i koliko će se prestati plašiti rasipanja glasova. Ako se to dogodi, uistinu će doći do prvog pravog velikog rasipanja glasova na “desnici”, jer ne postoji nijedna ravnomjerno snažna, pa čak ni samo relevantno prisutna nacionalna treća opcija, nego su sve one svedene na regionalnu prisutnost i relevantnost u samo jednoj (Jurčić, Budiša-HSLS, Sačić, Ladonja…), dvije (HDSSB, Kerum, HSP, HSP AS) ili najviše tri izborne jedinice (Bandić, HSS, HL). Da, naveli smo i liste koje nemaju veze s “desnicom”, jer će se sve one hraniti mrvicama s tog razočaranog “desnog” biračkog stola. Zanimljivo je pri tome da prvi znak političkog razuma pokazuju politički pragmatici, a ne “veliki domoljubi”, jer se Kerum i Jambo ne udružuju zbog Hrvatske, nego zbog činjenice da bez udruživanja glasova istog biračkog tijela mogu i jedan i drugi u Sabor samo ponekad na galeriju za goste.

Kukuriku koalicija može vrlo lako doći do dvotrećinske većine, uz malu pomoć manjinskih zastupnika i ponekog svjetonazorski bliskog (laburisti, HSS…) te se tako nametnuti kao nadmoćni “gazda” u neometanom upravljanju državom. Analiza je pokazala da za to uopće ne trebaju nove glasove u odnosu na 2007. godinu, nego samo to da ih HDZ izgubi i rasprši u “centru” i na “desnom” krilu. Naime, 2007. zajedno su imali 1084488 glasova, a mi smo im taj rezultat u posljednjoj tablici čak i spustili za 1488 glasova, što je na razini “statističke pogreške”.

“Domoljubni harakiri”

A sad se vratimo onim “slobodnim mandatima” i zamislimo kakva će se “gužva” događati nad tih 10-15 mjesta. Ako u prvoj ne uđe Ljubo Jurčić, hoće li ući Darinko Kosor ili netko iz laburista? Svejedno. Ako u drugoj uđu Friščić i Bandić, hoće li ući i Bajs ili neće? Nevažno. Ako u trećoj uđe Lesar, hoće li biti mjesta za još jednog “trećeg”? Ako i da, što to uopće znači u dvotrećinski jednoličnom Saboru? Hoće li u četvrtoj i petoj za po jedno mjesto narasti HDSSB ili će po jedno mjesto uzeti dva zavađena HSP-a? Hoće li u šestoj i sedmoj “slobodno mjesto” pokupiti laburisti ili netko sasvim novi, recimo, Sačić? Možda. Hoće li Ladonja u osmoj izbornoj jedinici proći s jednim ili dva zastupnika ili će ostati na 4,9%? Vidjet ćemo. Hoće li u devetoj HDZ ostati nedodirljiv ili će se za dva-tri mandata “potući” pet-šest “desnih” lista? I na kraju hoće li Jambo i Kerum zajedno ili odvojeno? Za Hrvatsku odgovor na to pitanje ne znači ništa, ali za njih dvojicu (ili jednoga) znači saborski mandat. No, s time se sigurno ne slaže Ruža Tomašić koja je to “slobodno mjesto” već “čekirala”. A tako je bilo i zadnji put, pa je ostala (zajedno s Tončijem Tadićem) na “peronu”, jer je bila prevelika gužva na zadnjim vratima zadnjega vagona… Sada je, pak, gužva još veća…

HSP AS i HČSP skromno najavljuju (tako sami kvalificiraju svoju licitaciju!) da će pod njihov “pravaški kišobran” 8 zastupnika. Osam zastupnika neće dobiti laburisti koje ankete tetoše trećom pozicijom, a dobit će ih maglovita koalicija u kojoj se tjedan-dva prije predaje lista ne zna što bi ili ne bi radili s pokretom Hrast (koji na vlastitoj internetskoj stranici za devet od deset izbornih jedinica u rubrici “događanja” ima prazni ekran!). HSP (Srb) najavljuje da su oni najjača pravaška opcija, pa je logično da misli uzeti barem jedan više od tih “skromnih 8 mandata”. Ljubo Jurčić ide s umirovljenicima koji su na posljednjim izborima na blef (samo na temelju sličnosti imena s jednom drugom strankom) dobili 1% glasova te tako “skinuli” HSU za pet mandata. Hoće li i oni do 8 mandata? Bandić ide kao nezavisni kadnidat pod imenom “Stijena” koja jednako tako neće moći pisati na izbornom listiću kao što to ne može ni ime “Kukuriku koalicija”. Hoće li i on do 8 mandata ili će se o “Stijenu” razbiti po desetak tisuća glasova u svakoj od izbornih jedinica u kojima se “Stijena” pojavi tek kao podvodna hrid za “domoljubne glasove”. HSLS tvrdoglavo ide sam (a na posljednjim izborima jedva je prošao i s HSS-om u sinergiji!), jer kažu da ionako ne misle u Vladu ni s jednima ni s drugima. Prosječnom biraču vjerojatno je sada puno lakše zaobići HSLS na listiću, jer s tako velikim predizbornim nabojem je logičnije da birači zaključe da oni zapravo ne žele ni u Sabor. Siguran sam da će tu sofisticiranu poruku birači ispravno shvatiti, pa će HSLS (za razliku od “pravaškog kišobrana”) u startu završiti na “nula mandata”. Jedino će zanimljivo biti vidjeti kako će u devetoj izbornoj jedinici na testu “trenutak istine” proći Dražen Budiša.

Hoće li ostati u povijesti ili će se “tući” za 4,4% s nekim vječno izvanparlamentarnim protukandidatom? Najavljen je i Savez za Hrvatsku kojega čine Akcija za bolju Hrvatsku (Sačić), Jedino Hrvatska (Šibl) i Hrvatska demokršćanska stranka (Dodig) s jasno naglašenim negativnim stajalištem o Hrvatskom ulasku u Europsku uniju. No u tom savezu opet nema HSP-a (Srb) koji se također opredijelio za takvu političku poruku, a nema ni inicijative “Volim Hrvatsku – NE u EU”. I kad bi zajednički možda i mogli do nekoliko mandata (s punim političkim pravom da u sljedećem sazivu Sabora netko predstavlja i legitimne “euroskeptike”), oni idu na dva-tri kolosijeka! Važno je da se vozi! Pa makar ta vožnja ličila na nagibni vlak pred Rudinama! Nema veze, bit će još “harakiri lista” za koje sada i ne znamo, pa će se – kao i ona lokomotiva koja po “nasapunanim” tračnicama dolazi “u pomoć” – dodatno zabiti u prevrnuti vlak! Ali njima to nije važno. Važno je smo to da barem pet malih “desnih” lista licitira s minimalno “skromnih 8 mandata”. No, zaboravljaju da se Hrvatski sabor u međuvremenu nije proširio na, za njih potrebnih, 200 “slobodnih mjesta”.

Ako se oko HDZ-a ne okupi koalicija s tri-četiri relevantne manje stranke (ravnopravna Kukuriku koaliciji) ili ako se ne pojavi jedinstvena treća lista koja u svim izbornim jedinicama ne samo da prelazi nesigurni izborni prag (5%), nego i bitno grabi dvoznamenkasti postotak (dakle, 10 i više postotaka), tada će D’Hondtova metoda pomesti male liste i Hrvatsku dovesti na rub dvotrećinskog “jednostranačja”. U sadašnjoj poziciji političke ponude i potražnje sve potkrepljuje takav scenarij.

Male, razmrvljene, nepovezane liste na tzv. “desnoj” ili “domoljubnoj” strani, ma što to više u Hrvatskoj značilo ili ne značilo, sada zajedno s HDZ-om (opet predizborno degutantno, kontraproduktivno i odbojno “domoljubno probuđenim” iz vladajućeg sna) srljaju u spomenuti izborni “domoljubni harakiri”. Niti će HDZ pobijediti, niti će male neujedinjene liste nakon izbora biti ikome relevantne za bilo što, uključujući i nove male liste “socijalne” orijentacije ili stare, ali male, stranke “centra”. Nema na vidiku nikakvog scenarija u kojem bi čak i nekakav Kerum ili Bandić bili potrebni Kukuriku koaliciji za prevagu u pobjedi, pa da ih mora nakon izbora koalicijski prihvatiti i izazvati srdžbu svojih članova i birača. Uostalom, znaju u Kukuriku koaliciji da bi takva poslijeizborna ludost bila njihov “pobjednički harakiri”. Koalicijski potentni i njima kompatibilni mogu biti samo laburisti, Ljubo Jurčić i “seljaci”. Samo je pitanje, hoće li im uopće biti potrebni. Zato se “seljaci” (pa čak pomalo i laburisti) već sada trude poslati javnu poruku o spremnosti na takav “brak iz interesa”, jer su svjesni da nakon 4. prosinca možda više i neće biti privlačna i nekom potrebna “udavača”.

Sve drugo bit će u skladu s D’Hondtovom metodom koja nagrađuje one koji imaju, a oduzima od onih koji nemaju ili imaju malo. Kad se to tako napiše D’Hondtova metoda simptomatično podsjeća na jednu biblijsku pouku, pa možemo završiti u tom stilu i čekati do predaje listi da vidimo je li itko imao uši.

U Zagrebu, 10. listopada 2011.

Ivica Relković

Click here to view the embedded video.

Prošloga tjedna u Hrvatskoj uživo uz Krešimira Macana predstojeće izbore komentiraju direktorica Cicerona Mirela Španjol Marković i Frenki Laušić, novinar Slobodne Dalmacije.

Click here to view the embedded video.

14.9.2011, Hrvatska uživo, HRT

Već smo vidjeli kako izgleda pretkampanja već smo vidjeli kroz prepirku Kosor – Josipović. Kakav bi mogao biti ishod kampanje Krešimir Macan komentirao je za Novi list. Sada ostavljamo kandidate da dovrše svoje izborne strategije i krenu u nadmetanje za naše glasove!

Kolumnu Krešimira Macana iz priloga Businessa pročitajte u nastavku:

Političko komuniciranje se sve manje razlikuje od klasičnog. Političari i politika su postali roba kao svaka druga, a birači tek tržište. Tek manji broj birača glasa racionalno, poput malog broja kupaca koji kod kupovine nekog proizvoda prvo pogledaju sve ili barem većinu proizvoda i cijena na tržištu te ih pozorno uspoređuju.

Princip je isti, sve ostalo su nijanse

Izbore uzima onaj tko proda najbolju priču, bez obzira na kasnije rezultate

Ne kaže se slučajno da vodimo kampanju za srce i um; ponajprije za srce, pritom ne vrijeđajući zdravi razum. To je najveća razlika od posljednjih izbora 2007. i idućih izbora u prosincu. Dok smo si 2007. mogli priuštiti luksuz da biramo nekoga tko nam se više sviđa ili ostavlja bolji dojam, danas birači moraju odabrati i nekoga tko će učiniti nešto da se Hrvatska izvuče iz recesije i povede dugoročno u dobrom smjeru.

Četiri od pet građana znaju da idemo u pogrešnom smjeru, to im ne treba objašnjavati. Danas žele čuti tko će taj smjer drastično promijeniti, i to nabolje. Birači će ipak malo pozornije slušati nego prije, kada su se dionice i laka zarada dijelili šakom i kapom. No i to će se morati ravnati po nekim pravilima, jer do odluke lakše dođete putem emocija i srca nego činjenica. One često i prve stradaju u kampanji. Tko koga proziva da će zacrveniti Hrvatsku nije toliko važno, iako bi moglo biti, koliko činjenica da to netko radi i pritom utječe na osjećaje birača.

Ovi izbori označit će kraj amaterizma u političkoj komunikaciji u Hrvatskoj jer će dobar dio takvih ljudi jednostavno ostati ispod izbornog praga. Malo ću ovdje povući ručnu; shvatio sam da nikad ne smijete podcijeniti ignoranstvo neke strane u kampanji. Na posljednjim predsjedničkim izborima kandidirali su se kandidati koji rejtinge nisu provjerili istraživanjima i na njima nisu temeljili kampanju pa je za njih sve završilo kako je završilo. Drugi su sve to odradili, a onda nisu radili kampanju. Nešto slično se događa i za ove izbore. Rezultati istraživanja indiciraju snažnog favorita – Savez za promjene, odnosno Kukuriku koaliciju, ponajprije zbog okupljanja četiriju stranki u blok, pa samo o kampanji ovisi hoćete li imati aklamacijsku pobjedu ili dobiti na bodove jer su stvar odradili tehnički korektno. U svakoj kampanji postoje barem dva cilja. Nije svejedno kako ćete pobijediti; uz veliku potporu vlastitih zastupnika ili ćete za formiranje vlade tražiti nove, dodatne saveznike i tako oslabiti savez. No u vašem ležernom očekivanju možda leži prilika za podcijenjenog protivnika ili za neke nove igrače.

U svakom slučaju, oni koji su danas počeli razmišljati o izborima zakasnili su i to će se vidjeti na konačnom rezultatu. Potrošili su vrijeme, ljude i nešto novca, no za parlamentarnim izborima to nije dovoljno. O ponašanju dvaju velikih blokova, ovisit će i njihove sudbine.  Ako kampanja bude strastvena, emotivna i zapaljiva mali neće imati puno šansi. No bude li mlaka, dobit ćemo šarenilo u Saboru. Dakle, nije jedini cilj pobijediti, nego kako uvjerljivo pobijediti.

Godine 2011. kampanju više nećete raditi bez istraživanja, stratega i kreativaca, poput bilo kakve druge kampanje. No sa zrnom soli jer politika ima svoja pravila i ograničenja; 1,5 milijun kuna po izbornoj jedinici nije previše novca za ozbiljnu kampanju, stoga će trebati pozorno slagati svaku ciglicu. Zbog ograničenja u elektroničkim medijima nećemo vidjeti duel Kosor – Milanović, a cijela kampanja na televiziji bit će dosadna i ograničena na spotove. Nadajmo se da će se to napokon promijeniti jer će se i političari morati više truditi,  kao na predsjedničkim izborima.

U subotu 10. rujna 2011. Novi list je objavio razgovor koji je sa mnom napravio Zdenko Duka na temu izbora pod gornjim naslovom – Krešimir Macan: Koalicija će pobijediti nedovoljno uvjerljivo. Niže ga prenosim u cijelosti da ga kasnije možete lako pronaći među tekstovima s ključnom riječi izbori 2011.

Krešimir Macan: Koalicija će pobijediti nedovoljno uvjerljivo

Savez za promjene mora povećati broj onih koji će izići na izbore, a birače napuniti energijom za promjene. Koalicija također mora glasačima dati neko jamstvo da neće biti korupcije i da će izvući zemlju iz krize, a pri tome mora biti uvjerljivija

Krešimir Macan jedan je od najboljih stručnjaka za političku komunikaciju kod nas i direktor agencije za odnose s javnošću Manjgura. Već je gotovo dva desetljeća u tom poslu, bio je savjetnik Ivice Račana, dok je on bio predsjednik Vlade. Kao PR vodio je kampanju Željka Keruma, kad je 2009. postao gradonačelnik Splita.

Kako generalno ocjenjujete dosadašnji tok pretkampanje?

– Skoro da kampanje i nema. Mi analitičari očekivali smo puno veći intenzitet, sukob dva bloka u kojem će svi drugi ostati u sjeni. Odjednom, tog sukoba nema i svi manji imaju šansu. U konačnici može doći do neočekivanog rezultata izbora. Ili slabe koalicije na vlasti, s puno stranaka u njoj, ili čak do neočekivano slabih rezultata favorita.

Slučaj Rohatinski

Kakvi su konkretni nastupi Saveza za promjene?

– Prvi problem te koalicije je što ga svi zovu Kukuriku, a to ne znači ništa, može značiti isto što i Kukulele.

Jesu li oni krivi za to što ne ispravljaju kad ih tako zovu?

– Da, jesu. Nazvani su po restoranu gdje su se prvi put susreli. Ime koalicije je jedno od strateških odrednice svake kampanje. Ona govori zašto su se okupili, što hoće postići, to je poruka. Ali, ime Savez za promjene nitko ne ponavlja. Novine i novinari koji su protiv njih to naravno ne čine, ali ne čine niti oni. Trebali bi ponavljati da su Savez za promjene. I sama kampanja je čitav niz ponavljanja. Glavni problem kampanje Saveza za promjene je intenzitet. Jer – nema ga, mi tu kampanju ne osjećamo. Birači imaju osjećaj da ih nitko ne vodi. Postoji ono pravilo 80:20. Obično ih 20 posto zna o čemu se radi, a 80 posto birača nema pojma. A oni odlučuju. Na primjer, što sada znači slučaj Rohatinski za nekog malog čovjeka? Što je Rohatinski napravio? Je li nekog ubio? Nije. Je li ukrao? Nije.

Za malog čovjeka nije učinio ništa, ali za onog tko zna o čemu se radi učinio je, i to loše, čini mi se?

– S Todorićem je napravio neki deal. Pa tko s Todorićem u Hrvatskoj ne radi nekakav posao? Ljudima se u izborima ne smiju pričati kompleksne priče. U dobrim kampanjama ništa nije slučajno. Ovdje je previše slučajnosti. Ne vidim promišljenost, ne vidim strategiju. I ono što najviše brine birače na ljevici da oni ne vide izvjesnost pobjede. Poljuljali su se u snazi koju su mogli aktivirati. Glavno pitanje je – je li moguće da opet mogu izgubiti?

Napisali ste jedan tekst čiji je naslov bio »HDZ i SDP odgovorite biračima zašto da baš vama daju glas?« Kako da koalicija uvjeri birače da im daju glas?

– Trebaju samo pitati – hoćete li još četiri godine ovoga što ste dosad imali? Hoćete li još četiri godine ovrha, četiri godine vlasti koja vas se sjeti samo prije izbora…

Zloupotreba funkcije

Znači, još nisu formulirali glavne poruke?

– Imaju 21 točku i to je dobro. Ali, oni moraju natjerati birače da znaju zašto daju glas. Birači moraju znati da se tog dana izbora može nešto promijeniti. Po sadašnjim anketama, kažu da će sigurno glasati njih 60 posto. Sigurno i vjerojatno bi glasalo njih 80 posto. Koalicija mora učiniti silan napor da poveća broj onih koji će izići na izbore. Cijela priča je u tome da koalicija napuni birače energijom za promjenu. I mora im dati neko jamstvo. Savez za promjene mora napraviti ugovor s biračima da će napraviti to, to i to, neće biti korupcije, izvući će zemlju iz krize… Moraju biti uvjerljiviji.

Predizborna kampanja Jadranke Kosor uglavnom se bazira na polaganju kamena temeljaca. To se sve snima na televizijama. Obilasci su dvaput dnevno, to smo sve već viđali u HDZ-ovim kampanjama ranije. Mi možemo reći da su sve to Potemkinova sela, ali ipak, hoće li ljudi to opet nagraditi?

– To je stara kampanja koja ne donosi puno učinka. Ali, Kosor mora pokazati rezultate. Vlada mora pokazati da nešto radi jer previše drugih rezultata nema. Kad to nemaju, idu na dojam. I zato se javlja »crvena Hrvatska«. Oni pokušavaju dići svoje birače. Ako je već Vlada slabo radila, eto – barem neću dozvoliti da crveni dođu na vlast. Ali, kod HDZ-a se vidi sustavnost. Oni idu na svoje birače, samo na birače desnice, one druge neće dobiti.

Znači, to bi trebao biti posao Vlade – da slažu kamene temeljce?

– Pa, Kosor ima priču posloženu. Ovo je djelomično zloupotreba službene funkcije u funkciji kampanje, no to je uvijek privilegij vladajućih. Kad HDZ koristi službene Vladine automobile, to se nekako smatra normalnim i nitko ne diže graju. Ljevica je tu uvijek osjetljivija, oni se korigiraju kad im se na to ukaže. Problem HDZ-a je što s ovim ne može doprijeti do birača koji nisu njihovi.

Ali, HDZ-ovih je u startu 20 posto?

– Da, oko 20 posto.

I koga još mogu privući?

– Teško, jer nemaju uvjerljivih gospodarskih rezultata. Ali, HDZ je uvijek bio uspješan u negativnoj kampanji. Dok ljevica ne želi prihvatiti negativnu kampanju. OK, idemo u promjene. Ali, mora se reći zašto je sadašnja Vlada loša, kako ćeš drukčije dobiti?

Crvena Jadranka

Jadranka Kosor plaši »crvenom Hrvatskom«, ali ona je bila vrijedni član SKJ, dok Zoran Milanović nikad nije bio u SKJ-u. Činjenice, naravno, nisu bitne, nego se ide u negativni naboj protiv »crvenih«?

– To je najbolji primjer kako stradavaju činjenice u kampanji.

Je li to ipak podcjenjivanje birača?

– HDZ-ova publika će to prihvatiti, u nedostatku drugog.

Ali, od jednopartijskog socijalizma prošle su 22 godine!

– Da, ali kad nemaš više što izgubiti, onda se ide u takve priče. Možda će bijes na to mobilizirati i dio ljevice. Prema istraživanju, 48 posto će glasati za stranke za koje su glasali dosad. To su ti sigurni birači.

Zašto Jadranka Kosor stalno provocira sukob s Josipovićem kojeg podržava 80 posto građana. Je li to neracionalno ponašanje?

– Ona stalno ide toplo-hladno. Sada je malo pretjerala, pa je dobila žestok odgovor. HDZ hoće pokazati da koalicija nema pravog vođu. Da će o svemu odlučivati Josipović. Kosor mora dugoročno pokazati Milanovića kao nesposobnog i to joj zbog SDP-ove neaktivnosti možda čak i uspijeva. Milanović je u posljednjem istraživanju čak malo narastao u negativnom dojmu – na 44 posto. On mora pojednostaviti svoju priču. Osim toga, netko je napisao da je čovjek koji se nikad ne smije. A ona se stalno smije. Ona ima iza sebe ulazak u EU i raščišćavanje s korupcijom – a na to je bila prisiljena. I što drugo? Ništa. Imamo krizu, ovrhe, švicarski franak, ali o tome nitko ne priča.

Ovakva napadačka vrsta kampanje je i dosta riskantna. Josipović je dao dosta jak odgovor?

– HDZ nema što izgubiti, pokušavaju sve što može proći. Oni love razliku, ne mogu znati gdje će koalicija pogriješiti. Sada je teško reći što će uopće biti na kraju jer je dojam poljuljan. Ne vjerujem ipak da je moguć veliki preokret. Za to bi bile potrebe velike greške koalicije. Ali moraju prezentirati ljudima zašto je potrebno da za njih glasuju.

HDZ-ova koreografija

U posljednjoj anketi Promocije pulsa nema nekih osobitih promjena u odnosu na mjesec dana unazad?

– I to potvrđuje da se ništa nije dogodilo. Prednost će ostati do kraja, ali će uletiti »mali igrači«. Rastu laburisti, raste Blok umirovljenika. Koalicija više ne priča s umirovljenicima.

Oni su utopljeni u koaliciju?

– Da, i tu su se izgubili. Bit će prvi, ali pitanje je koliko će to biti uvjerljivo. Ako se ne preuzme čvrsto vodstvo, kakva će to Vlada biti. U HDZ-u samo Jadranka Kosor daje izjave, svi drugi šute.

Kako vas se čini koreografija kad ona daje izjave. Šest-sedam muškaraca s jedne, šest-sedam muškaraca s druge strane, uglavnom smrknutih?

– Klasična HDZ-ova koreografija. Bojim se da je koalicija stavljena u jedan luzerski okvir i oni to moraju preokrenuti. Najviše raspravljamo o tome mogu li oni izgubiti dobiveno. Evo, oko pozdrava generalima, Milanović je prvi dan trebao jasno reći da ih Jadranka Kosor nije trebala pozdraviti jer im to radi štetu u žalbenom postupku.

S druge strane bilo je sporno što je uopće tvrdio da generali nisu krivi jer su osuđeni, pa makar ne i pravomoćno. I Milanović je dao jedan populistički odgovor.

– Ali, trebao je reći vrlo jasno: »Nije trebala pozdraviti generale jer im to čini štetu«. On to zapravo nije izravno rekao, a trebao je – njegovi birači to očekuju. On mora sa svojim biračima dobiti izbore, ne treba se dodvoravati HDZ-u.

Angažirani Lesar

Imali smo posljednjih dana u javnosti nezgodnu aferu s Rohatinskim. Ja nekako mislim da on sigurno neće ući u izbore. Mislite li da hoće, ako da, s kojim izgledima?

– Mislim da on ne bi, jer mu se to gadi. Poduzetnicima je dosta nesposobnih na vlasti kojima moraju govoriti što bi trebalo učiniti. Htjeli bi dobiti polugu odlučivanja i oni vide u Rohatinskom takvog manekena. Sada je pitanje hoće li on pristati to biti. Mislim da je veliki pritisak na njega da uđe u bitku.

Dobro, ali na takvoj jednoj listi, možda bi ušao on, možda bi ušla dvojica?

– Njima treba samo klub od tri zastupnika. Najveći izazov Saveza za promjene je opasnost od koaliranja s malim listama. Primarni cilj im mora biti što veći broj mandata.

Jeste li posebno obradovani nečijim nastupom?

– Ne, zasad ne. Ali ipak, Lesar dobro radi. Evo, on je sada jedini rekao da neće uzeti privilegiranu zastupničku mirovinu. I kazao je da kad je on to predlagao u Saboru, nitko nije bio za njegov prijedlog. On raste, jer ne kalkulira.

Bit će puno manje novca u kampanji?

– Da. Pitanje je kako će to izgledati. SDP kaže da je HDZ već uplatio više od 16 milijuna za medijsko oglašavanje. Više od dopuštenog. To bi trebala biti glavna tema u novinama, ako je to točno. Ali, moraju imati dokaze. Ne možeš nešto reći i onda ne dati dokaze.

Koliko će u ovoj kampanji presuditi marketinška kampanja, a koliko ono što zovemo sadržaj, bit, programi?

– Osjeća se veliko nezadovoljstvo. Ali, to nezadovoljstvo svakako treba znati dobro artikulirati. Treba točno znati kakvu poruku se hoće poslati, valja mobilizirati birače. Ljudi hoće lidera koji će ih povesti – to će presuditi.

Kliknite na link za više tekstova na temu izbori 2011.

Pročitajte pažljivo i ove tekstove u nastavku (obratite pažnju na datume):

Sukob Kosor Josipović i njegovo razvijanje – gornji tekst je negdje između ova dva

RASTE NETRPELJIVOST – Pročitajte oko čega se sve svađaju Jadranka Kosor i Ivo Josipović – 04.07.2011

IZBORNA STRATEGIJA HDZ-A – Banski dvori u ratu s Pantovčakom: Nećemo izbjeći ‘crvenu Hrvatsku’ ako ne zaustavimo Josipovića – 21.08.2011

O izbornoj strategiji HDZ-a – svjesni su da mogu doći maksimalno do 25% i imaju plan B, ali i internom SDP-u

JADRANKA KOSOR NOSI SVE LISTE – HDZ je osmislio strategiju za izborni trijumf: Pročitajte tri ključne točke plana za pobjedu – 13.05.2011

STRATEGIJA VLADAJUĆIH – Plan Jadranke Kosor na predstojećim izborima: HDZ-u mjesto više od SDP-a – 15.06.2011

ZAŠTO IM JE UOČI KLJUČNIH IZBORA REJTING SVE GORI – HDZ-u nisu pomogli ni EU ni Papa, SDP je inertan, bez vizije i ideje – 29.06.2011

BORBA ZA VLAST >> BORBA ZA OPSTANAK? – Ako HDZ izgubi izbore, premijerka ima plan B! Pročitajte OVDJE kakav je njezin plan – 07.09.2011

I ovdje tekst s početka točno upada negdje u sredinu između dva zadnja teksta. A o tome tko će obećavati, tko povjerovati i na kraju plaćati isto se pisalo do u detalje:

EKONOMSKA OFENZIVA HDZ-A Krediti u švicarcima otplaćivat će se do smrti, a obećane mostove i škole platit će iduća Vlada – 14.08.2011

PREDIZBORNA EKONOMSKA OFENZIVA HDZ-A Smije li se Hrvatima reći istina … ili bi oni i dalje htjeli živjeti u zemlji velike laži – 27.08.2011

Za usporedbu pročitajte tekst iz Novog lista koji je izašao dosta ranije, krajem srpnja – koja su bila očekivanja ili želje analitičara, a što se dogodilo – Kampanja i populizam – treba li u kampanji reći tešku istinu biračima ili ići populistički?

Nakon 4.12. vratit ćemo se na ovaj tekst, da vidimo što se u konačnici od svega ostvarilo:-) U međuvremenu pogledajte što smo dosad pisali na temu izbori 2011.

‘Mislim da je strah od crvenjenja vrlo opravdan. Hrvatska se već odavno crveni od nevolje, jada, siromaštva. I zaista se čudim da premijerka nema pametnijeg posla nego da ‘prebraja’ moje izaslanike i mašta o bojama kojima bi ‘farbala’ Hrvatsku. Nažalost, u vrijeme kada bi sve stranke, pa i Vlada, biračima trebali govoriti kako izaći iz krize, kako riješiti nezaposlenost, besperspektivnost, stečajeve… ona izgleda nema pametnijeg posla nego broji moje izaslanike’, rekao je predsjednik Josipović za Media servis.

Za Hrvatski radio Krešimir Macan komentirao je trenutno stanje u pretkampanji i što nas tek očekuje:

Dnevnik HTV-a  se isto bavio trenutnim odnosima Kosor i Josipovića:

Click here to view the embedded video.

Veliki tekst ‘Nema objašnjenja za Milanovićevu šutnju, on mora povesti birače u pobjedu’ donosi mišljenja stručnjaka za političku komunikaciju o pretkampanji, korištenju izraza poput crvena Hrvatska, sukobu Kosor-Josipović, te iznenađujućoj pasivnosti Saveza za promjene.

‘Zoran Milanović definitivno mora povesti svoje birače u pobjedu i to birači od njega očekuju, kao što to čini i Jadranka Kosor bez obzira na to što ima pred sobom teži scenarij. Izbori su kao bitka – imate dvije vojske kojima samo netko treba viknuti ‘Juriš!’ i oni će se potući. Trenutačno imate jednu vojsku koja trči, zapjenjenu pričom o ‘crvenoj Hrvatskoj’ i isukanim sabljama dok druga vojska stoji i gleda svog zapovjednika koji se uopće ne nervira, niti izdaje kakve zapovijedi’, slikovit je bio naš Krešimir Macan. Nastavak priče ćemo budno pratiti:-) Kliknite na link za više tekstova na temu izbori 2011.

P.S. Nevolja nikad ne dolazi sama – Slobodna Dalmacija je dan kasnije prilično ošto napala Jadranku Kosor baš po pitanju crvene Hrvatske – kliknite na sliku za cijeli tekst.

Pogledajte kako izgleda podjela na plavu i crvenu Hrvatsku prema rezultatima parlamentarnih izbora 2007. uz podjelu na 10 izbornih jedinica.

Više tekstova o izborima potražite pod ključnom riječi izbori na manjgura.hr.

Upravo s tim naslovom je business.hr vrlo precizno i jednostavno opisao stanje hrvatske politike na društvenim mrežama par mjeseci prije izbora – Političari izgubljeni u društvenim mrežama. Praktično ništa se nije promijenilo od kada smo objavili - Pogled iznutra u Obaminu on line kampanju by Scott Goodstein i Društvene mreže i izbori – možemo li koristiti Obamine poučke?, pa članak prenosimo u cijelosti.

Predizborna je kampanja već počela, a za koji ćemo mjesec vidjeti i pravo zahuktavanje: televizijske spotove, panel-sučeljavanja, oglase u novinama, letke, događanja. Poneka će se stranka angažirati i oko predstavljanja na internetu, a bude li posrijedi neka od jakih (HDZ, SDP ili HNS), lako je moguće da će za sobom povući i ove manje. To se, uostalom, dogodilo u predsjedničkoj kampanji tijekom koje je Ivo Josipović jakom prisutnošću na internetu “natjerao” stožer Milana Bandića da se aktivnije uključi u takvu promidžbu. No kako će izgledati internetska predizborna kampanja? Hrvatski su stručnjaci za društvene mreže i internet skeptični. Ivo Josipović jedan je od rijetkih prirnjera dobre internetske kampanje koja je i privukla glasače, kaže Ivan Brezak Brkan, vlasnik PR agencije Acumen Connect i utjecajnog portala Netokracija, ali većina hrvatskih političara drži se dalje od interneta ili ne koristi mogućnosti medija kako bi trebalo. A trebalo bi imati na umu, naglašava, da je internet kao medij poseban upravo po tome što omogućuje komunikaciju pa se kao takav treba upotrebljavati.

Najveća pogreška političara koji dolaze na internet jest ta što se prema internetu odnose kao prema velikom billboard plakatu uz cestu. Misle da je dovoljno do su ondje kratko vrijeme. Strategije nastupa na internetu planiraju se mjesecima, godinama unaprijed. One su različite, ali svaka je ista u činjenici da su ljudi iza nje on-line. Drugim riječima, puno će se više vjerovati političaru, uvažavati ga te će se širiti njegove poruke ako je prisutan on-line tijekom cijeloga mandata, ne samo kada treba nešto od građana, odnosno glasove, smatra Nebojša Grbačić stručnjak za društvene medije i urednik časopisa Plan B. To se posebice odnosi na društvene mreže na kojima bi političari trebali biti svo vrijeme. Baš pritom rade najviše pogrešaka u kampanji. Sjetimo se Milana Bandića i njegovih fanova iz Koreje, Kine i Japana. Nije važan broj fanova, nego da iza brojki na stranicama za fanove stoje stvarni ljudi koji su tim ‘lajkom’ izrazili potporu, a koju će zatim prenijeti i na glasački listić, kaže Grbačić.

Bez ignoriranja

Drugi je problem u stručnjacima za on-line kampanje. Političke stranke često se odlučuju angažirati višenamjenske agencije koje zatim pokrivaju sve oblike kampanje, a često se događa da te agencije jednostavno ne razumiju bit Facebooka, smatra Brezak Brkan. Marko Rakar, čovjek zaslužan za uspješnu internetsku kampanju Ive Josipovića, još je oštriji u ocjeni političara na internetu. Političari griješe u mnogo čemu, no dvije temeljne pogreške jesu nerazumijevanje medija i nevjerodostojnost. Rijetko koji od političara razumije kako internet funkcionira, mnogima je dvosmjema komunikacija naporna, otvoreno ih iritira i smeta im pa počnu nepotrebno moderirati diskusiju. Velik je problem i vjerodostojnost jer gotovo svi političari internet i širu komunikaciju počnu upotrebljavati u mjesecima prije izborne kampanje. Zatim na dan izbora ugase štogod su koristili i onda to ne pokreću sljedeće tri godine, kaže Rakar.

U Josipovićevoj je kampanji upravo to izbjegnuto, kaže on. Nema osobitih tajni vezanih uz predsjedničku kampanju Ive Josipovića. Predsjednik je i inače komunikativna i pristupačna osoba pa se njegova navika da komunicira s prijateljima i znancima putem interneta samo preslikala na kampanju. Iskoristili smo tu njegovu informatičku osviještenost i upotrijebili je kao sastavni dio kampanje, što su građani rado prihvatili. Ako postoji bilo koji ‘tajni sastojak’ koji je upravo našu kampanju učinio osobito uspješnom, to je u svakom slučaju bila autententičnost. Svu komunikaciju putem interneta koja je bila potpisana kao Ivo Josipović doista je napisao ili odobrio tutor, tvrdi Rakar. Savjeti za uspješnu kampanju na internetu? Ako se odlučujete za izlazak na internet, upozorava Rakar, budite otvoreni i iskreni o svim temama koje bi mogle zanimati gradane. Besmisleno je i kontraproduktivno ignorirati pojedina pitanja ili se pokušati izvući jeftinim odgovorima. Građani su inteligentni i prozrijet će svaki pokušaj zamagljivanja ili izbjegavanja odgovora, a u stanju su secirati svaku izjavu i pronaći svaki javni podatak.

Posao za podmladak

Nemojte se upuštati u internetsku kampanju ako je niste voljni dovesti do kraja, sa svim nagradama iz dobro obavljene kampanje, ali i kaznama koje slijede ako pokušate manipulirati publikom, upozorava on. PR stručnjak Krešimir Macan zbog golema je broja sljedbenika na Facebooku otvorio privatni profit i stranicu pomoću kojih svakodnevno komunicira. Zasad nije angažiran ni za jednu političku stranku, kao što, uostalom, to nisu ni drugi sugovornici. Kampanje na internetu najčešće spadaju u aktivnost kojom se bavi podmladak stranke ili su pak odrađene u sklopu šireg posla agencije, kaže Macan i dodaje da se takav pristup i vidi. Primjerice, SDP-ov Zoran Milanović na Facebooku ima osobnu stranicu, no ona se nikako ne održava. HDZ-ova čelnica Jadranka Kosor nekoliko mjeseci prije aktivnog početka kampanje uopće nema stranicu, a jedine stranice i grupe s njezinim imenom one su koje ismijavaju aktualnu premijerku. Političari bi morali shvatiti da se na Facebooku i internetu općenito vjerojatno neće moći obaviti ‘fundraising’, ali može se učiniti mnogo na logističkoj potpori stranci, ujedinjavanju simpatizera i članova, ali i više – može se osigurati prostor u velikim medijima, smatra Macan. S time je suglasan i Brezak Brkan. Dobro pogođena internetska kampanja otvara prostor u velikim medijima i pomaže vidljivosti kandidata. Osim toga, internet je idealan prostor za pristupanje neodlučnim kandidatima i mladima, napominje on i dodaje da svako predstavljanje na internetu mora u prvi plan staviti podatak o programu i planovima kandidata ili stranke, a to malo tko danas pravilno odrađuje. Kad je riječ o pozitivnim primjerima, svi su suglasni da je američki predsjednik Barack Obama najbolji primjer takve kampanje. A kod nas? Ivo Josipović i Vojko Obersnel, kaže Krešimir Macan. Postoji nekolicina političara, uglavnom SDP-ovih, koji jednostavno žive internet kao i mi pa su primljeni i tretirani kao jednakopravni članovi internetske zajednice. Dakle. nema tog odnosa oni – mi, nego je to ista ekipa. Ako baš moram izdvojiti nekoga. tada bih spomenuo saborsku zastupnicu Mariju Lugarić koja identitet na internetu konzistentno i marljivo gradi godinama. to je prepoznato i honorirano, kaže Marko Rakar.

Nebojša Grbačić, stručnjak za društvene medije“YouTube nije samo za spot”

Koji su alati potrebni? Kao prvo, online društvene mreže Facebook i Twitter, s naglaskom na Facebook jer ima veći doseg. Zatim blogovi, dobro napravljene web stranice (s komentarima) te Flickr i možda najvažnije YouTube, koji bi naši političari trebali prestati rabiti kao kanal za objavljivanje spotova te se početi izravno obraćati glasačima. Jedna riječ- Obama, kaže Nebojša Grbačić koji savjetuje zapošljavanje stručnjaka. Pronađite ljude i tvrtke koje se bave community managmentom, PR-om i koje iza sebe imaju iskustvo u online kampanjama. Izbjegavajte velike tvrtke jer pojam ‘velikog’ na društvenim mrežama i internetu u pravilu ima negativni predznak, kaže Grbačić te kao primjer navodi Nadana Vidoševića koji je u prošloj kampanji kao community managera zaposlio 17-godišnjeg Frana Kušetu, poznatog po on-line aktivizmu. Kao drugo budite iskreni na internetu. Iako vam nije u opisu posla da priznajete pogreške, online to možete napraviti jer će vas, zapravo, jedino tako ljudi prihvatiti kao ljude. Kao treće, od pravih fanova napravite evanđeliste svojeg ‘brenda’. Jedan čovjek s velikim dosegom i utjecajem online puno više znači nego tisuću lažnih fanova na Facebooku Nisu važne brojke, važan je utjecaj, kaže Grbačić.

Krešimir Macan, PR stručnjak, vlasnik agencije Manjgura
“Na inernetu se može učiniti mnogo na logističkoj potpori stranci, ujedinjavanju simpatizera i članova, ali i osigurati prostor u velikim medijima.”

Marko Rakar, čovjek zaslužan za uspješnu internetsku kampanju Ive Josipovića

“Političari griješe u mnogo čemu, no dvije temeljne pogreške jesu nerazumijevanje medija i nevjerodostojnost”.

Ivan Brezak Brkan, vlasnik PR agencije Acumen Connect i portala Netokracija

“Većina hrvatskih političara drži se dalje od interneta ili ne iskorištava mogućnosti medija”.