U žiriju je bilo 60-ak stručnjaka iz raznih područja znanosti, gospodarstva i tehnologije te hrvatskih organizacija i redakcija. Među nominiranim kandidatima imali su zadatak izabrati najboljih 100 hrvatskih i 10 regionalnih stranica, i to u 11 kategorija. Sudeći po nagrađenim stranicama, ove je godine još više do izražaja došla važnost sadržaja, koji se pokazuje ključnim za uspjeh weba, dok su tehničke karakteristike omogućuju funkcionalnost sadržaja. Drugim riječima, Stručno vijeće je tražilo i onu dodanu vrijednost u samom sadržaju stranice koja privlači posjetitelje.

Ono što je nama iz komunikacijskog kuta možda najzanimljivije, u kategoriji „Mediji, novosti, oglasnici“ prvo mjesto zauzeo je portal Dnevnik.hr. Naime, Nova TV je 1.6. ove godine lansirala redizajnirani Dnevnik.hr, na koji je javnost odlično reagirala. O tome koliko su promjene dobro prihvaćene, govore – brojke. Prema Gemius Audience izvještajima, doseg (reach) je tijekom pet mjeseci porastao za 31.5%, broj page viewova za 65.5%, a sama stranica se na Gemiusovoj ljestvici popela sa 11. na 8. mjesto. Dnevnik.hr je u suradnji s Novom TV dizajnirao tim Web.Burze, inače zaslužan za još dvije ovogodišnje uspješnice: portal RTL Televizije u istoj je ovoj kategoriji zauzeo solidno četvrto mjesto, dok je on-line portfolio renomiranog fotografa Matka Stanković nagrađen u kategoriji „Mobilne web aplikacije“.

Sve dobitnike nagrada po kategorijama možete pogledati ovdje.

Michael O’Conner ležao je 4. srpnja kraj svog četiri dana starog djeteta kada ga je nazvao kandidat za gradonačelnika čiju kampanju je vodio. „Pregazio sam 11-godišnje dijete,“ čulo se kroz slušalicu. O’Conner je kratko udahnuo prije nego što se raspitao kod svog sugovornika za zdravlje djeteta te se odmah bacio na osmišljavanje odgovora na ovaj problem. „Najgore što se može dogoditi s kampanjom jest da se nađe u vrtlogu prevelikog analiziranja novonastale situacije,“ znao je reći O’Conner.  Ovo je ujedno i zlatni savjet koji je ponudio tijekom predavanja na temu „Kako upravljati krizom i preživjeti“ u sklopu konferencije pod nazivom „Umjetnost vođenja političke kampanje“.

O’Conner je do kraja uspješno vodio kampanju koja je Barta Petersona promovirala u prvog gradonačelnika Indianapolisa iz redova demokrata u posljednje 32 godine. Danas, kao čelnik Bose Public Affairs Group, O’Conner savjetuje voditeljima kampanja da od samog početka pruže medijima sve potrebne informacije. „Priču smo poslali svim novinarima koje smo poznavali,“ započeo je svoju priču O’Conner i nastavio, „Iako je policijsko izvješće jasno davalo do znanja kako se dijete „pojavilo niotkuda“, priča je imala opasan potencijal za naslovnicu, a na kraju je završila tek na šestoj stranici novina.“ Naime, poruka plasirana medijima imala je pet ključnih elemenata: iskrenost, pravodobnost, strpljenje, humanost i poniznost.

Djetetu su kupili i bicikl kako bi dodatno popravili čitavu situaciju.

„Situacije poput ove završavaju sretno kada imate razvijen dobar odnos s predstavnicima medija,“ objasnio je Tony Bawidamann, jedan od predavača iz Focal Point Communications. Kriza najčešće udara poput meteora kada to najmanje očekujete; kontrolirati je možete samo ako je predvidite; ili što je gore, možete je sami pokrenuti. Bawidamann preporučuje uspostavljanje kontakta s medijima na samom početku izborne utrke kako bi se olakšalo kontroliranje posljedica „meteorskog udara“ sličnog onomu koji je zadesio Petersonovu kampanju. „Ključni čimbenici ovdje su izrada liste medijskih kontakata, čitanje njihovih članaka i razvijanje osjećaja za njihov ton te provjera ima li netko iz vašeg tima odnos s nekima od njih,“ objašnjava Bawdimann.

Potencijalne katastrofe u kampanji mogu se izbjeći ako ste naoružani nizom strategija za upravljanje krizom. „Pomaže ako možete pretpostaviti unaprijed što vas može zadesiti,“ priča Bawdimann, „jer poruka koja izađe u medijima nije uvijek izvan vaše kontrole.“ Podsjeća pritom da su novinari, u principu, dobri ljudi te naglašava kako bi bilo dobro postati jednim od njihovih izvora informacije.

„Nevjerojatno velik broj ljudi nije u stanju predvidjeti sve što bi se moglo dogoditi,“ kaže Smith, pomoćnik direktora u Enhance Corporate-u, australskoj tvrtci specijaliziranoj za lobiranje i odnose s Vladom. Savjetuje igranje ratne igre prije početka same kampanje. „Okupite svoj tim, kupite nekoliko piva i pizzu, izaberite tematsku pjesmu za kampanju i očekujte najgore,“ predlaže Smith, naglašavajući pritom važnost predviđanja i pripreme za sve najgore moguće ishode.

Smith uspoređuje kriznu situaciju s partijom šaha. Odigrajte par dobrih poteza i vaš će kandidat pobijediti šah-matom.

U nastavku vam prenosimo tekst s tportala o nedavnim Čačićevim medijskim istupima, a na RTL-u možete pogledati i kako to izgleda uživo.

Stručnjaci za krizno komuniciranje upozorili su nakon još jednog ‘obračuna’ budućeg potpredsjednika Vlade Radimira Čačića s novinarima kako jedan od najbližih suradnika Zorana Milanovića mora ‘kontrolirati svoju narav’. Strahuju i da ‘u ovom trenutku neće slušati savjete stručnjaka za odnose s javnošću’. Čačićeva savjetnica za PR Ankica Mamić brani svog klijenta pravdajući njegovu komunikaciju s novinarima – ‘ogromnim teretom koji ga čeka’

Nervozna reakcija Radimira Čačića, kojega su novinari, nakon predsjednikovog davanja mandata Zoranu Milanoviću za sastavljanje nove Vlade, dočekali pitanjem o povezanosti s tvrtkom Coning i kreditom koji su dobili od Croatia osiguranja, direktora agencije Manjgura Krešimira Macana podsjetila je na jednu epizodu iz ne tako davne prošlosti.

‘Prisjetimo se samo lokalnih izbora kad je psovao novinarku u Velikoj Gorici. Čačić mora apsolutno iskontrolirati svoju narav, jer je Kukuriku koalicija sa svojim Planom 21 najavljivala promjene, jednu drugačiju Hrvatsku u kojoj je takvo ponašanje, dakle ponašanje s visoka i svađalačko, bilo rezervirano za HDZ. Dobili su glas za nekakvo drugačije ponašanje. Za sada to vrlo uspješno demonstrira Zoran Milanović, a vrlo neuspješno Radimir Čačić’, ukazuje Krešimir Macan.

Za tog stručnjaka za krizno komuniciranje ključno je pitanje ‘koja je pozadina silne Čačićeve nervoze‘ navodeći kako se ‘očito ne radi o nekakvim koalicijskim nesporazumima’. ‘Nepotrebna nervoza je prisutna upravo zbog onoga na što sam upozoravao – kako će se ponašati kad ih novinari počnu zaustavljati u svakom trenutku na cesti i pitali bilo što’, podsjeća Macan.

I za njegova kolegu iz Apriori komunikacija Danijela Koletića, također stručnjaka za odnose s javnošću i krizno komuniciranje, Čačićeve nervoza je očita i primjetna. Navodi i nekoliko razloga za to.

‘Nervozan je zato što zna da se približava okončanje sudskog spora u Mađarskoj, a s druge strane ga čeka ministarska fotelja. S treće strane ima i Milanovića koji treba pokazati naciji koliko je etičan. Ljudi očekuju da se Čačiću ne da fotelja dok se ne riješi suđenje u Mađarskoj‘, upozorava Koletić.

No, za Ankicu Mamić, direktoricu IMC agencije i Čačićevu savjetnicu za PR, ponašanje budućeg vicepremijera je razumljivo. ‘Bio bi lud da nije nervozan, jer će u novoj Vladi biti zadužen za prihodovnu stranu proračuna. Problemi su veliki i ogroman teret ga čeka, jer mora dignuti kapacitete gospodarstva i hitno pokrenuti projekte’, napominje Ankica Mamić.

Priznaje kako njezin klijent ‘na pet pitanja odgovori smireno, ali je na šestom već nervozan‘, no i napominje kako bi ‘i drugi, kad bi znali kako je teška situacija, na njegovom mjestu bili nervozni’. ‘Hrvatskoj može pasti kreditni rejting preko noći i to je odmah za milijardu eura veći deficit’, pojašnjava Mamić.

Pokušavajući dodatno opravdati Čačićevo ponašanje prema novinarima, podsjetila je kako ju je u dva dana na temu kredita Coningu i očitovanje Radimira Čačića o tome, zvalo najmanje 50 novinara.

Podsjetila je kako su još prije godina Čačić i njegova supruga svoja upravljačka prava prenijeli na jedno odvjetničko društvo, ukazujući kako nikad nisu ni bili većinski vlasnici te da ‘zajedno nisu prelazili 25 posto u vlasničkoj strukturi’.

‘Croatia osiguranje nije dalo kredit Čačiću, nego tvrtki koja je njihov dugogodišnji osiguranik. To je jedan potpuno uobičajeni kreditni aranžman, dakle – nikakav povlašteni, nego redovan kredit’, objasnila je Ankica Mamić.

Danijel Koletić, pak, upozorava kako će ‘Čačić biti još bahatiji i dobiti još veća krila’.

‘Političari su jako čudne biljke, rastu svaki dan, a rascvatu se kad dođu na vlast. Tada, na žalost, nemaju dodira sa stvarnošću. Milanović je uspio sakriti svoju bahatost pred javnošću u jednoj gerilskoj i veoma kratkoj kampanji, no ne očekujem da bi se Čačić mogao promijeniti. Najmanje što očekujem jest slušanje savjeta nekakvih stručnjaka za odnose s javnošću’, kaže Koletić.

Po njemu, profil Radimira Čačića kao političara nije se ‘ništa specijalno promijenio’. Podsjeća kako je ‘imao možda sedam dana u životu kad je njegova komunikacija bila ponizna, a to je bilo nakon otkrivanja prometne nesreće u Mađarskoj‘.

Krešimir Macan smatra da je za djelomično popravljeni imidž koalicijskih pobjednika, ne i Radimira Čačića, zaslužna i kampanja u kojoj su ‘nastojali maksimalno smanjiti kontakte s medijima‘.

‘Kontakte ne mogu izbjeći kad dođu na vlast, jer tada postaju svima službenici. Zaboravljaju da su svakom građaninu i svakom novinaru službenici i da ih svatko može ‘pljunuti’, a oni ne smiju nikoga. To je prokletstvo javne službe’, zaključuje Macan.

Mladen Obrenović/tportal.hr

1. Televizijsko oglašavanje neće biti samo priče dizajnirane za zabavu, informiranje, educiranje ili podsjećanje potrošača na proizvod. Njihova uloga će biti orijentirana na gradnju svijesti o brendu koja neće završiti onoga trenutkom kada završi i TV spot. Ukoliko kratki TV spotovi postanu pravo digitalno iskustvo, ROI (Return of Investment) ili povrat investicije neće biti mjeren samo u trenutku emitiranja TV spota već u svim aktivnostima koje će tek uslijediti.

2. Sve manje i manje oglašivača započet će svoje strateško planiranje marketinga samo s televizijskim oglašavanjem. Umjesto toga, obratit će pozornost na strategiju angažmana koja će se razvijati kroz niz kreativnih ideja, a koje se mogu preusmjeriti na različite kanale.

3. Lokacijsko digitalno iskustvo će biti nova vodilja televizijskog oglašavanja. Primjer je Pepsi ljetna kampanja koja je, osim društvenih i lokacijskih mreža, koristila i TV spotove kao poziv na sudjelovanje u kampanji. Korisnici su dobili mogućnost Foursquare checkiranja na omiljenim ljetnim lokacijama poput plaža i zabavnih parkova, zauzvrat dobivši ekskluzivan sadržaj (Pepsi Summer Time Badge). Pepsijev bedž je  postao najpopularniji bedž toga ljeta, ali njegovoj popularnosti doprinijelo je i oglašavanje na televiziji, online aktivnosti, kao i mobilne aplikacije.

4. Medijsko planiranje znatno će se promijeniti pojavom tehnologija poput alata Blue Fin i Networked Insights, može se doznati koje TV emisije (i koji Pepsi spotovi) pokreću većinu društvenog angažmana online. Velika je mogućnost da takve informacije utječu na planiranje odluka o budućnosti brenda.

5. Spremnost na  sudjelovanje  u realnom vremenu postaje novi imperativ u marketingu.  Komunikacija u realnom vremenu dopirnosi dubljem digitalnom angažmanu korisnika. Primjer: Kada je Beyonce na MTV dodjeli pokazala svoj trudnički trbuščić, to je bio jedan od takvih marketinških trenutaka u realnom vremenu. Koristi su imali oni koji su tada uskočili u online razgovore o tom događaju i tako promovirali svoj proizvod ili uslugu.

6. Prijenos digitalne kulture putem televizije postat će prioritet za brendove. Konzumenti mare uglavnom za stvari koje su popularne, ono što je postalo jako važno i što se događa u glazbi, zabavi, sportu te oko slavnih osoba, a takvi trendovi prvo izbiju online. Razmišljajući kako biti u tijeku te kako funkcionira dijeljenje sa širom publikom na načine koji se mogu povezati uz cilj brenda, ono je što će postati nova uloga u TV oglašavanju.

Navodi i rezultate raznih istraživanja koja potvrđuju njegove zaključke o promjenama koje realno mogu očekivati svi TV oglašivači. Tako prema nedavnom istraživanju, 60 posto televizijskih gledatelja koristi svoje mobitele dok gledaju emisije, njih čak 33 posto drži upaljen laptop gledajući televiziju, dok korisnici iPad-a većinu svog vremena ispred televizora provode tipkajući po njemu. Ovakvi podaci  TV oglašivače upućuju da kroz širenje svog brenda i priče putem raznih online kanala potrošačima mogu ponuditi ineteraktivnije iskustvo.

Ovo su zaista uzbudljiva vremena ne samo za TV mreže koje pokušavaju brendirati svoj digitalni kredibilitet, ali isto tako i za markentigaše koji sve više otkrivaju da svijet ne počinje i ne prestaje 30-sekundnim spotom. Televizijski spot je postao samo uvod za nešto veće, šire i interaktivnije.

To su samo neka od predviđanja koje je predstavio voditelj digitalnog odjela globalnog brenda PepsiCo Beverages, ali ni zadnje veliko Forrester istraživanje televizijskom oglašavanju ne predviđa blistavu budućnost. Kakve bi se promjene mogle dogoditi od 2011. do 2016., kada će na online oglašavanje biti potrošeno 77 bilijuna dolara pogledajte u prikazu ispod.

Izvor: hbr.org

Ivana Urošević

Ukoliko niste uspjeli kupiti tjednik za 10,00 kuna mi prenosimo naslovnicu , s glavnom temom “Umrežen do nedodirljivosti” gdje su napisali dosje o Mladenu Bajiću i opisali ga kao osobu koja je “sa Sanaderom surađivao, a sada ga progoni”.

Kako su si kreatori Foruma uzeli u zadatak nešto što je dosad na medijskom tržištu bilo neostvarivo, postavili smo glavnom uredniku Borni Keserovića par pitanja o toj novosti na medijskom tržištu:

Kako ste zadovoljni kao urednik s prvim brojem? Kakve su prve reakcije?

Teško je sam ocjenjivati svoj rad, ali reakcije čitatelja, kao i ljudi iz medijske branše, listom su odlične. Prodajom smo već do podneva prvog dana pretekli neke konkurente, a dosta je kioska ostalo bez primjeraka. Obzirom da ovaj tjednik ima filozofiju “normalne” novine, bez žutila i senzacionalizma kojem ostali pribjegavaju, smatram da je ovo golem uspjeh, kako za izdavača, tako i za novinarstvo u cijelosti.

Mislite li da ćete moći dugoročno izdržati bez žutila i spina?

Moramo jer smo to obećali čitateljima, a hoćemo jer smo iskusni profesionalci koji će se držati novinarskog zanata.  

Kako će se Forum profilirati unutar velikog broja tjednika?

Trećinu veći format, trećinu niža cijena, jedinstvena uređivačka filozofija koju čitatelji traže godinama daju najbolji odnos vrijednosti za novac na tržištu.

Forumu želimo sve najbolje. Nadamo se da si nisu zadali previsoke ciljeve i kako će postati pravo osvježenje na domaćem medijskom tržištu. Pratite ih on line na http://www.forum.tm/.

Benediktinci iz Praglie dobili su, u skladu s Osimskim sporazumima, zakonsku odštetu za veći dio svojih nekretnina u nekadašnjoj SFRJ, osim za župnu crkvu, samostanski kompleks i zemljište oko toga kompleksa, jer odštetu za taj dio svoje imovine nisu htjeli prihvatiti. Kad su njihova dobra vezana uz Dajlu došla u ruke i vlasništvo crkvene pravne osobe, benediktinci iz Praglie zatražili su na unutarcrkvenom području, u skladu s kanonskim propisima, odštetu ili povrat dijela svoje imovine te su početkom 2000. započeli pregovori između predstavnika Benediktinske opatije Praglia i Porečke i pulske biskupije.

Dakle obeštećeni su za dio imovine, za sam samostan Dajlu nisu htjeli prihvatiti, pružila im se prilika povratom imovine Crkvi – iskoristili su je… Nema kršenja Osimskih sporazuma ako su točne iznesene činjenice…

Po tom ugovoru Porečka i pulska biskupija dobila je više od 60 posto predmetnih benediktinskih dobara, odnosno dobila je samostanski kompleks u Dajli i 272 hektara zemljišta, a Benediktinska opatija Praglia dobila je pravo na svoju tvrtku registriranu u Puli, »Abacia« d.o.o., uknjižiti preostalih 186 hektara od tih dobara te na odštetu od 4,5 milijuna eura na ime već otuđenog dijela benediktinske imovine, koje biskupija može isplatiti bilo novčano, bilo nekretninama. Talijanski benediktinci nisu ni prvi ni jedini stranci koji imaju svoje nekretnine u Hrvatskoj, a nitko im sada ništa nije dao, već im je vraćen samo dio njihova imanja.

Sam samostan je pripao biskupiji, dakle i sve snimke i fotografije koje smo ovih dana gledali nisu pokazivale predmet spora. To potvrđuje i članak iz današnjeg Glasa Istre – Istražili smo: Što su benediktinci imali u Dajli. Iako oni upućuju na još jedno obrazloženje po kojem su benediktinci tražili povrat, čime otpada teza o dvostrukom obeštećenju pod uvjetom da je novinarski uvid u katastar bio cjelovit i temeljit.

Zanimljiv je i podatak po kojem katastarske čestice na kojima su samostanske zgrade nisu predmetom sporazuma župe, biskupije i benediktinaca, niti su spomenute u dokumentima temeljem kojih je Crkvi hrvatska država vraćala imovinu. Nagađa se da su te nekretnine, kao i više od 200 hektara koji nedostaju u računici, bile predmetom isplate optantske naknade benediktincima od 1,7 milijardi lira koja se spominje u medijima

Glas Istre je ujedno i medij koji je otvorio priču još 29.7.2011 naslovom SVJETSKI PRESEDAN ZBOG NEKRETNINA – Sveta Stolica u ratu s biskupom Milovanom! (pogledajte što je od teza iz teksta preživjelo do danas:-)

Pa gdje je onda spor? Zašto je biskupija odustala od podjele pola pola kada je sve bilo jasno? Gdje je tu mogućnost bankrota biskupije? Iako sada situacija izgleda prilično jasno, ostaje otvoreno još puno pitanja – jedan od odgovora leži zasigurno i u članku KAKO JE TRGOVAO POREČKI BISKUP – Crkva prodala odvjetniku, a on preprodao četiri puta skuplje. Veliki komad zemlje je prodan, novci su navodno dobro uloženi i sada vjerojatno biskupija benediktince mora namiriti i svojeg dijela kojeg još ima – i vjerojatno je to bit cijele priče. Ispravite me ako imate više saznanja… S druge strane benediktinci se ne žele vratiti u samostan, barem to nije potvrdio Miklenić sinoć na HTV-u  – dakle zanima ih samo imovinska korist, što je razumljivo, ali i ne baš prilično kao povod crkvenog spora kojeg presjeca sam Papa. Vjerojatno da su bili franjevci, o ovome se ne bi niti razgovaralo. Ili se varam možda su se vremena uistinu promijenila.

Ono što me ponukalo složiti ovaj dnevnik je činjenica da je Glas Koncila reagiralo 11 dana nakon što je krenula cijela priča. Reagiranje je odlično, ali 11 dana prekasno. U 21. stoljeću je 11 dana nevjerojatno dug period i veći dio krivnje za krive interpretacije cijelog slučaja i politizacije leži upravo na samom vrhu Crkve koja je reagirala pretromo i neadekvatno na medijsku bujicu. Čim ne odgovaraš ispadaš kriv, dojam je da si kriv, a masa te linčuje. Crkva je naučila kroz stoljeće stoički podnositi napade, ali vremena se mijenjaju. Čak je sam Vatikan brže reagirao i objavom samog sporazuma donekle smanjio strasti, od vrha Crkve u Hrvata. Sjetite se da im je trebalo vremena i za reakciju na presude u Haagu – iako si zadržavaju to pravo, prostor da biraju vrijeme i mjesto u današnjoj dinamici svijeta imaju samo rijetki privilegirani. Dakle, prvo pogriješili su jer nešto sporno nisu sami prvi objavili i dali svoju interpretaciju priče i samim time je zatvorili vrlo vjerojatno na samom početku. Drugo, kad je priča otvorena danima je nisu komentirali i svima je bilo logično da Bozanić “šuti jer se prodao za mjesto u Vatikanu” (kako to u svjetlu zadnjih informacija usitinu zvuči kao niski udarac). Treće, reagiraju već kada je interes za priču totalno opao – dakle njihov glas će se minimalno čuti – to je ono što zovemo skupljanjem perja – netko je prosuo perje iz jastuka – za to mu je trebalo jako malo vremena – za skupljanje će trebati mnogo više. Kao i za peglanje ugleda Crkve u Hrvata (nešto smo o tome ranije pisali kroz istraživanja – Birači ne idu u crkvu i ne vjeruju svećenicima i Istraživanja: Hrvati, većinom kseno i homofobi, najviše vjeruju Crkvi i Internetu).

Iako nemam puno dobrih za djelo bivšeg predsjednika vlade jedno mu uvijek priznam – bio je vrhunski komunikator s dobrom podrškom i osjećajem i zato podsjećam zašto brzina reagiranja u kriznom komuniciranju nekad predstavlja ključan element – sve drugo je nužna pratnja – Zašto je Sanader toliko nadmoćan komunikator – Speed Kills Part 1. U pravom trenutku morate biti na pravom mjestu i reći ono što se od vas očekuje. Miklenić je pogodio i mjesto i riječi, ali vrijeme je totalno zaribao.

Sa slučajem nestanka Antonije Bilić vjerojatno je upoznata velika većina Hrvata, vjerojatno svi koji se bar jedanput tjedno informiraju. Ono što je interesantno u ovom slučaju je nevjerojatna angažiranost cijele zajednice u želji za pronalaskom Antonije.

Nitko od ovih 2000 nestalih nije manje vrijedna osoba, svi jednako zaslužuju da budu pronađeni. Zašto onda Antoniju traže i bespilotne letjelice i sonari i 200-tinjak osoba na terenu, a ostale nitko ili gotovo nitko? Odgovor leži u odličnoj strategiji i komunikaciji Antonijine obitelji. Obitelj Bilić iskoristila je sve komunikacijske kanale na najbolji mogući način i angažirala cijelu Hrvatsku, pa i šire, kako bi, svatko u svojim mogućnostima, sudjelovao u potrazi za ovom maloljetnom djevojkom. Okrenuli su mehanizme i kotačiće stroja javnosti, koji nakon toga funkcionira kao perpetuum mobile.

Antonijine sestre i roditelji krenuli su lokalno, angažiravši svoje sumještane u lijepljenju plakata nestale Antonije i prikupljanju informacija o njenom nestanku. Policijske snage su vješto angažirale, izlažući potrebu njihovog djelovanja medijima i javnosti, što je rezultiralo iznimnim naporima policijskih snaga u traženju djevojke. Zainteresirali su medije i ponukali ih da prave svaki novi korak u istrazi. Nakon par dana istrage Antonijin slučaj počeo je puniti naslovnice i prve minute informativnih emisija. Tako je ostalo do danas, mjesec dana nakon njenog nestanka. Interes javnosti ne jenjava i prati se svaka nova indicija i trag.

Nekoliko dana prije nestanka Antonije, nestao je Alen Poropat, miran mladić iz Rijeke. Mjesec dana za Alenom su tragali zapravo samo njegovi prijatelji, a policija još uvijek nema nikakav trag. Ovdje zapravo možemo vidjeti razliku između dvije različite strategije i dva različita pristupa u uključivanju medija. Dovoljno je napisati da Google pretraga po riječima Antonia Bilić daje 1 450 000 rezultata, a Alen Poropat 84 200 rezultata. O Alenu je pisao samo riječki Novi list, a odnedavno, vjerojatno baš zbog slučaja Antonije Bilić, o Alenovu nestanku počele su pisati i druge tiskovine i portali, a njegov nestanak bio je tema i na informativnim emisijama. Nadamo se da će mediji sada pomoći u traganju za Alenom, a da će se policija jednako angažirati kao i u slučaju Antonije Bilić.

Ono što iz ovih slučajeva možemo zaključiti jest da su domaći mediji pokazali da su iznimno moćni i mogu biti vrlo korisni, domaća policija pokazala je zavidnu efikasnost kada je pod nadzorom javnosti, a Hrvatska gorska služba spašavanja dokazala je da ti nadljudski napori, trud i volja koju ti ljudi pokazuju zaslužuju barem beneficirani radni staž i saborsku mirovinu. Ono što su obični ljudi pokazali jest da angažman u slučaju stvarne potrebe nikada nije upitan, ljudi znaju prepoznati kada treba reagirati.

Nadamo se da će se ovakav angažman pojaviti prilikom svakog idućeg nestanka, do kojih će nažalost, po svemu sudeći doći. Ono što ostaje pitanje jest koliko ovakva potraga košta. Naravno da ljudski život ne može imati cijenu, ali hrvatski proračun na jedvite jade izdržava trenutni pritisak, nije podložan novim izdacima. Kada se zbroje troškovi angažmana ljudstva i tehnike, postupaka poput isušivanja jezera i slično, saznat ćemo koliko košta najangažiranija, iako dosad još (nadajmo se samo kratko) neuspješna kampanja traganja i spašavanja u Hrvatskoj.

Tko zabija čavle u lijes? Piše Tomislav Klauški, listopad 2010, Novinar HND

Treba li nam više dokaza da je pravo novinarstvo umrlo, kad o tome raspravu vode njegovi krvnici i pogrebnici, oni koji drže ključne pozicije u najvećim hrvatskim medijima, diktiraju standarde, kreiraju mjerila – i dijele lekcije.

Je li umrlo pravo novinarstvo? Naziv panela na nedavno održanom Weekend Media Festivalu u Rovinju zvučao je kao retoričko pitanje. Kao provokacija. Skoro kao šala.

Naročito ako se ima na umu da je moderatorica rasprave bila Hloverka Novak Srzić. I da je jedan od sudionika bio Mladen Pleše, glavni urednik Jutarnjeg lista. Kojeg je baš Hloverka imala obraza pitati zašto su njegove novine godinama branile Ivu Sanadera. Te da je u obranu Hloverke iz publike skočio nitko drugi do – Denis Kuljiš. Koji je upravo toj Hloverki potpisao bezbroj “smrtnih presuda”. Sve dok mu nije zaposlila suprugu.

Eto, treba li nam više dokaza da je pravo novinarstvo umrlo? Kad o tome raspravu vode njegovi krvnici i pogrebnici. I to oni koji drže ključne pozicije u najvećim hrvatskim medijima, diktiraju standarde, kreiraju mjerila – i dijele lekcije.

Zbog toga je moguće da ona koja je godinama štitila Sanadera na Prisavlju, sada to predbacuje onome tko je to činio u najmoćnijoj medijskoj korporaciji. Zbog toga je moguće da ta korporacija koja je godinama štitila lik i djelo bivšeg premijera, sada prednjači u njegovoj kritici, istodobno pazeći da se ne zamjere previše njegovoj nasljednici. Zato je moguće da Davor Butković još dijeli lekcije.

Slijepi ili podmićeni

To je mainstream novinarstvo koje je sebe promoviralo u “pravo novinarstvo”, jer je ono drugo o kojem se sada voli polemizirati (ali se ne voli prakticirati), uglavnom ugašeno, zatrto, osakaćeno ili raspršeno po biltenima, portalima i blogovima, gdje služi za sprdnju i omalovažavanje onima koji su ih tamo otjerali.

Kamo sreće da je problem Hloverka Novak Srzić, ona koja je preživjela i Tuđmana, i Pašalića, i Račana, i Budišu, i Sanadera, a preživjet će i Zorana Milanovića. Ona nije iznimka koja potvrđuje pravilo. Ona je pravilo koje ne trpi iznimke.

Mladen Pleše godinama je u Slobodnoj Dalmaciji, a kasnije u Jutarnjem listu slijedio politiku EPH: kritiziraj ministre, štedi Sanadera. Davor Butković ostao je upamćen po intimnom e-mailu upućenom (lažnom) Ivi Sanaderu “Dragi Ivo, long time, no see”, a sada ima obraza pozivati na Sanaderovo uhićenje i zgražati se nad otkrićima o korupciji njegova HDZ-a. I pritom, da stvari budu još gore, otvoreno priznati da su godinama novinari EPH s terena javljali o tome kako Sanader širi tu svoju koruptivno-kriminalnu mrežu, ali urednici nisu na to obraćali pažnju, navodno zato što su se bavili “visokom politikom”. Ili možda zato što im je Sanader smanjio PDV. I (pro)dao Slobodnu Dalmaciju.

Ali, kamo sreće da su Pleše i Butković, zajedno sa svojim gazdom Ninom Pavićem, jedini problemi. Još dvije-tri iznimke koje potvrđuju pravilo. Nažalost, otvaranje priče o Sanaderu, medijima, korupciji i kriminalu neminovno vodi do novinara i komentatora koji će se na svakom ćošku zakleti u “pravo novinarstvo”, ali svejedno smatraju da im je isplativije iz busije vrebati priliku da ga tu i tamo provedu.

Gdje su istina i poštenje

Što je uopće danas “pravo novinarstvo”? Možda kad Jutarnji list na naslovnici razvali informaciju o tome da je policija u stanu Mladena Barišića pronašla dva milijuna kuna (Gordan Malić) ili kad idućeg dana na dnu stranice u malom okviru objavi kako je taj novac zapravo pronađen u stanu Barišićeve kćeri (Dušan Miljuš)?

Je li “pravo novinarstvo” kad Novi list u nepotpisanom članku prenese Sanaderovu izjavu kako je “zaprepašten” istragom oko Barišića ili kad Jutarnji list sutradan to demantira, prenoseći tvrdnje “izvora bliskog Sanaderu” koji kaže da bivši premijer baš nije zaprepašten? Tko tu prenosi istinu: novine jednog Sanaderova prijatelja ili novine drugog Sanaderova prijatelja?

Lako ćemo doći do novinarskih standarda, lektora, redaktora, pismenih i obrazovanih novinara… Kad bismo najprije krenuli od istine i poštenja. Od nenamjernih pogrešaka, a ne od namjernih podvala. No, kako do toga doći kad svi znaju da novinarima danas PR otvara, a “pravo novinarstvo” zatvara vrata, da poslušni novinari vlasniku donose korist, a oni ˝neposlušni˝ samo probleme? Dojam je da izbora zapravo i nema. Ili ipak ima?

Godinama su novinari, pa i oni koji se danas najviše kunu u ˝pravo novinarstvo˝, šutke prihvaćali pravila igre u najvećim medijima. Znalo se o čemu se smije, a o čemu ne smije pisati. Na Hrvatskoj televiziji novinari su shvatili koga je Hloverka cenzurirala i takvi ljudi ne gostuju u programu. U EPH nitko nije smio pisati protiv Sanadera i Todorića (i Kutle i Bajića), pa su zato svi brusili pera i ugled na Kerumu, Milinoviću, Sudcu, Thompsonu, na ustašama i partizanima. Rastezao se planinarski dom Nadana Vidoševića, ali ne i na dvorac Ivice Todorića. Rugalo se Kirinu i ganjalo Glavaša, a divilo (i to doslovno, na koljenima) Ivi Sanaderu.

Protjerani pa osviješteni

Autori i novinari u velikim redakcijama znali su za što i za koga rade, koliko su plaćeni i koliko promovirani, pa im nije padalo na pamet sve to rušiti samo kako bi se izborili za ˝pravo novinarstvo˝. Kad je u njihovim očima ono čime se oni bave zapravo bilo ˝pravo novinarstvo˝: pismeno, profinjeno, duhovito, tiražno, citirano, publicirano, ukoričeno i filmovano. Oni koji su još prije deset godina potpisivali falsificirane intervjue, još su godinama radili u korporaciji, da bi se ˝osvijestili˝ tek kad bi iz nje otišli. Ili bili potjerani.

Zanimljivo je kako su nedavno svi ponovno ˝otkrili˝ povezanost Kutle i Pavića, jer je Slobodna Dalmacija odbila objaviti komentar Borisa Dežulovića o (napokon!) osuđenom tajkunu. A to što je bivši glavni urednik dugopoljskog dnevnika u svaki tekst o Sanaderu ubacivao ono ˝dr˝, nikoga nije previše brinulo. Pameti dođu samo kad ih se tresne po glavi. Ili po džepu.

Kad EPH kao ˝carstvo zla˝ promovira svoje novinare, urednike, kolumniste i komentatore, onda se nitko ne uzbuđuje zbog povezanosti njegova vlasnika s Kutlom, Sanaderom, Bajićem, Karamarkom. Sve to postaje sporno u trenutku kad se ˝carstvo zla˝ okrene protiv tih svojih nekadašnjih uzdanica i krene činiti ono što se od njega zapravo očekuje. ˝Provoditi zlo˝.

Bajka ili noćna mora

Kako se u to uklapa Novi list? Njegovu vlasniku Robertu Ježiću dioničari su prodali vlasnički udio (i to za vrlo dobre novce), ne brinući se previše o tome da neovisne novine predaju u ruke naftnom tajkunu u prijateljskim odnosima s Ivom Sanaderom. Glavni urednik postao je Ivica Đikić, upravo onaj Feralov novinar koji je prvi objavio dokumente o Sanaderu i Kutli. U njegovu mandatu iz Novog lista otišli su Viktor Ivančić i Marinko Čulić, da bi se sada list našao u intrigantnoj poziciji s obzirom na Ježićevu povezanost s Hypo bankom. I što se nedavno dogodilo s ˝pravim novinarstvom˝? Osvanulo je u nepotpisanom tekstu o tobožnjem Sanaderovom ˝zaprepaštenju˝ zbog uhićenja Mladena Barišića.

U čemu je onda problem? Hloverka kaže u ˝žutilu˝. Iako je ona nedavno sjela u ministrovo krilo. Drugi kažu u neobrazovanosti mladih novinara, iako upravo takvi novinari najbolje prolaze u kadrovskoj selekciji unutar redakcije. Neki smatraju da su problem lektori i redaktori, kao da tipfeleri i obrnuta piramida mogu uljepšati laži i poluistine koje se serviraju.

Kažu da je problem u politici, premda (gotovo) svi vlasnici i urednici s njom spremno komplotiraju ili nemoćno pred njom ˝skidaju gaće˝. Kažu da je problem i u pritisku oglašivača, iako se čini da tu nema baš nikakvih problema. Dakle, kako je umrlo ˝pravo novinarstvo˝? I kad je proglašena smrt: 1990, 2000, 2010. godine?

Teško je to ustanoviti. Pogotovo na panelu kojim dirigira Hloverka. I naročito iz usta ljudi koji su godinama zabijali čavle u lijes. No, jesu li ˝pravi novinari˝ mogli zaštiti sebe i profesiju u koju se toliko zaklinju? Možda su i mogli, ali to bi onda uključivalo nekoliko stvari: riskiranje radnog mjesta i eventualni gubitak statusa, solidarnost struke, jednaka mjerila za sve, ne odstupanje od principa profesije čak i po cijenu konstantnog rata s urednicima… Zvuči li ovo kao bajka ili kao noćna mora? O odgovoru na ovo pitanje ovisi daljnja sudbina ˝pravog novinarstva˝. Jesu li ˝pravi novinari˝ mogli zaštiti sebe i profesiju u koju se toliko zaklinju? Možda su i mogli, ali to bi onda uključivalo riskiranje radnog mjesta i eventualni gubitak statusa, solidarnost struke, jednaka mjerila za sve, ne odstupanje od principa profesije čak i po cijenu konstantnog rata s urednicima…

Tko je jeo iz ruke

Sanaderovi novinari toliko su zatrovali medijski prostor da su svi oni koji mu “nisu jeli iz ruke” morali pobjeći na blogove, na portale, u inozemstvo ili u drugu profesiju.

Mi novinari jeli smo Sanaderu iz ruke zbog Hristos se rodi i uklanjanja ustaških spomenika… Nas novinare, zaveo je sa Hristos se rodi i spomenikom u Slunju, zagucali smo ga jer smo bili sretni što netko na čelu desnice kontrolira uličarsku stihiju, thompsone, čondiće i podruge.”

Napisao je to Jurica Pavičić u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista, u kolumni pod naslovom “Sada treba pošteno reći istinu: Sanader je bio naša želja i odabir!” Pohvalno je da se ugledni novinar, književnik, filmski kritičar i član Mense ispričao zbog toga što šest godina nije napisao ni jedan tekst protiv Ive Sanadera. Ali što ga je nagnalo da svoj osjećaj krivnje projicira baš na sve novinare? Mislio je da će ga zbog toga manje peći savjest ili je vjerovao kako će time umanjiti svoj grijeh što je od 2004. godine i Sanaderove čestitke Srbima za pravoslavni Božić postojano šutio o svemu onome što se kasnije događalo? A događalo se stvarno svašta.

Ako je Pavičić sa svojim jednako uglednim kolegama iz Europapress holdinga već “jeo Sanaderu iz ruke” zbog iznuđene Sanaderove koalicije sa Srbima (jer je ovaj na pritisak Bruxellesa u zadnji čas odustao od koalicije s pravašima), onda bi trebao znati da neki novinari nisu. I ne samo to, od njegove su ruke – odnosno ruke njegovih medijskih podrepaša – mnogi strepili.

Trovali su medijski prostor

Trpjeli su cenzuru, i to najviše u Pavičićevoj korporaciji, izbacivali su im se tekstovi i zabranjivali komentari, prijetilo im se otkazom ili su im se otkazi na kraju i uručivali. Sanaderovi novinari toliko su zatrovali medijski prostor da su svi oni koji mu “nisu jeli iz ruke” morali pobjeći na blogove, na portale, u inozemstvo ili u drugu profesiju.

A tko mu je “jeo iz ruke”? Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Davor Butković, urednici Hrvatske televizije, dobar dio kolumnista Slobodne Dalmacije koji su se prvih godina trgali tko će prije napraviti intervju sa Sanaderom, čitav Vjesnik – pa i Andrea Latinović koja ovih dana piše osvetničke kolumne protiv prijatelja Darka Đureteka koji ju je izgurao iz lukrativne fotelje glavne urednice – austrijska Styria… Sanaderovi medijski dželati dobro su znali kome će povjeriti da mu “jede iz ruke”. I dobro su znali koga će ostaviti da “gladuju”.

Ima oko Pavičićeva pokajničkog priznanja još pitanja. Primjerice, ako ga je Sanader “zaveo” s Hristos se rodi i uklanjanja ustaškog spomenika Juri Francetiću, zar je očaranost bila toliko jaka da je trajala idućih šest godina? Otada je Sanader napravio mnogo toga što je Hrvatsku odvelo u bezdan, počevši negdje od Bechtela, pa preko Brodosplita i kupovanja vijećnika na lokalnim izborima, do ovovjekovnih gargantuovskih afera. Zar je Pavičić doista bio slijep pored zdravih očiju? Ili je posrijedi ipak bilo nešto drugo?

Bljutava ispovijest

Bilo bi, naime, značajno ustanoviti kad to Pavičić (zajedno s medijskim drugarima koji su ex-premijeru “jeli iz ruke”) nije želio pisati protiv Sanadera, a kad to više nije smio. Mnogi njegovi kolege u korporaciji nisu smjeli. Je li moguće da je on smio, ali nije htio? Sve do 2010. godine, odnosno čak 15 mjeseci nakon Sanaderova odlaska? Ili je pak znao da ne smije, pa stoga oportunistički nije htio?

Zbog svega toga, ovakva Pavičićeva ispovijest je bljutava. Neukusna je zbog kukavičluka koji je priznao novinar koji se predstavlja kao opinion maker i koji bi kao intelektualac trebao biti glas razuma i nadasve poštenja. Gadna je i zbog licemjernog i perfidnog projiciranja vlastite krivnje na kompletnu novinarsku struku, koja se, istina, nije proslavila za Sanaderove vladavine, ali su neki njezini pripadnici ipak zadržali kredibilitet.

Stoga bi Pavičiću bilo bolje da je šutio. Kao što je šutio sve ove godine. I kao što šute svi ostali njegovi kolege koji su znali zašto to čine. Bilo bi bolje da je to svoje grizodušje sačuvao za prijatelje iz splitske konobe, gdje su se složno divili Sanaderu i “jeli mu iz ruke”. Ovime nije učinio uslugu nikome: ni samome sebi, prikazujući se kao konformist i kukavica, ni drugim novinarima, optuživši ih za sudjelovanje u medijskom zločinu. Možda Pavičić nije to znao, ali u modi je individualizacija krivnje. Čak je i njegov Sanader o tome nešto govorio.

Govori li išta bolje o slici hrvatske medijske scene od današnjeg Jutarnjeg lista koji na dvije stranice donosi “pravu istinu” o famoznom susretu bivšeg premijera Ive Sanadera, tadašnjeg direktora Plive Željka Čovića i Sanaderova bliskog suradnika Miomira Žužula? U zaglavlju stoji “ekskluzivno”, a kraj toga godina 2011.

Neću duljiti, sve se to jako dobro zna već godinama, samo neki nisu htjeli čuti za to – donosim još nekoliko upečatljivih linkova da se podsjetite i zabavite – članci s index.hr na temu “afera Verona“, odličan prikaz godinu kasnije – Afera Verona – godišnjica koju bi mnogi rado zaboravili… i pjesmicu koja je postala legendarna – Računčić je kod nas

Click here to view the embedded video.

Jutarnji vam donosi detalje o Veroni!… S četiri godine zakašnjenja

Govori li išta bolje o slici hrvatske medijske scene od današnjeg Jutarnjeg lista koji na dvije stranice donosi “pravu istinu” o famoznom susretu bivšeg premijera Ive Sanadera, tadašnjeg direktora Plive Željka Čovića i Sanaderova bliskog suradnika Miomira Žužula? U zaglavlju stoji “ekskluzivno”, a kraj toga godina 2011.

Objavio je Jutarnji kroz pero autora Viktora Vresnika i neke dosad nepoznate detalje iz cijele priče koja datira godinama unazad, 2007., no najveći je dio priče već odavno poznat. Vresnik je glavni urednik Forbesa koji, kao i Jutarnji list, izlazi u sklopu korporacije EPH Ninoslava Pavića.

Priču o “slučajnom susretu” spomenutih u Veroni, kada je navodno dogovorena prodaja dionica Plive američkom Baru, prvi je objavio portal Index.hr 2007. godine, pa je stoga logično pitanje zašto se Jutarnji te priče latio baš sada, s četiri godine zakašnjenja, polažući pravo na ekskluzivnost?

Priča posebice dobiva na značaju i zbog činjenice da je Jutarnji objavio fotografije sastanka u Veroni koje je, prema tvrdnjama fotografa koji ih je snimio Darija Petkovića, posjedovao i te 2007. godine. Ali ih nije objavio. Sada ih pak “razvaljuje” preko čak dvije stranice.

Podsjetimo, Darije Petković bio je bivši šef fotografije u tjedniku Globus, koji je jednom prilikom izjavio kako je taj tjednik Europapress holdinga (EPH), dok je Igor Alborghetti bio njegov glavni urednik, zapravo uređivao tadašnji premijer Ivo Sanader. Alborghetti je za portal Index.hr tada demantirao kako je provodio ulizivačku politiku prema Sanaderu.

Na aferu Verona Jutarnji list podsjetio je u trenutku dok bivši premijer Ivo Sanader sjedi na sigurnoj udaljenosti, u pritvoru, i to u feljtonu naslova “Kako je zapravo vladao Sanader”. Jutarnji to, čini se, najbolje zna.

Petković u razgovoru za Business.hr kaže kako nije slučajno da fotografije koje je danas objavio Jutarnji list nisu potpisane. Domeće kako su u EPH mnogi bili na “crnoj listi” zbog svojih stavova, a on je bio među njima.

“Ja sam dugo radio u EPH i svjedok sam toga da je EPH bio bastion koji je čuvao Sanadera, a danas ga cipelare jer rade za neku drugu politiku”, kaže Petković i zaključuje: “Da su radili svoj posao kako treba, da su objavili tu aferu kada je trebalo, danas ne bismo bili u ovoj situaciji.”

Branka Suvajac

Urednički tim trećeg izdanja čine Sanja Muzaferija, Martina Kocijan, Milka Hrkać, Ida Pandur, Krešimir Macan i Hari Đerđ. Glavni urednik Hari Đerđ razgovarao je s urednicima i izdavačima tiskanih časopisa, da bi saznao kako opstaju na tržištu zasićenom digitalnim sadržajem. Digitalizacija tržišta i sve veći značaj online sadržaja obrađeni su kroz više tema. Tako je Krešimir Macan pripremio nastavak priloga iz prošloga broja o agencijama koje svoj kruh zarađuju na društvenim mrežama. Novi broj Maksija bavi se i društvenim mrežama općenito, mogućnostima geolokacijske mreže Foursquare, donosi osnove rječnika digitalnog businessa, proučava novu zakonsku regulativu za web Cookie, informira kako je bilo na Socialmedia world forumu, prati dolazak agencije IQ Mobile u Hrvatsku, donosi što će se događati na budućoj i kako je bilo na prošloj Web::Strategiji.

Krajem svibnja održat će se IdejaX, pa je razgovor sa Sašom Škorićem, jednim od ključnih ljudi iz organizacije IdejeX, poslužio kako bi saznali što će se na tom ključnom festivalu za oglašivače događati i zašto bi ga trebalo posjetiti. Novi broj donosi i kako funkcionira gerila marketing u Hrvatskoj i koje su najzanimljivije kampanje. Od temi vezanih za marketing industriju tu su i neuromarekting, marketing u modi, izviještaj s Dubai Lynxu 2011, analiza o tome kako kvalitetno dosegnuti ciljnu skupinu, kao i intervju sa Sinišom Waldingerom, kreativnim direktorom agencije BBDO. Za one koji nisu bili na ovogodišnjoj Moći uvjeravanja, novi Maksi donosi reportažu o najzanimljivijim predavanjima s konferencije. U suradnji s GfK istražili smo navike potrošača u maloprodaji, a s Pulsom provjerili kaka je čitanost časopisa u Hrvatskoj. Naravno, kao i inače predstavili smo i nove kreativne te komunikacijske kampanje.

Inače, časopis je nezavisan, a u njegovoj izradi sudjeluju predstavnici branši kojima je i namijenjen. Maksi pokriva medije, marketinške, PR agencije i sve druge institucije vezane za komunikacijsku struku. Procjenjuje se da taj segment obuhvaća preko 11 000 ljudi, a 3 500 primjeraka Maksija besplatno se distrubuira ključnim ljudima u branši. Upravo se oni predstavljaju na stranicama Maksija dijeleći s čitateljima svoju motivaciju, pristup poslu, poglede na budućnost i ambicije. Dinamika izlaženja časopisa je svakih šest tjedana.

I naposljetku, da bi po pravilima struke izbalansirali cijeli članak, pored uputa stavljaju citat nekog američkog vojnog psihopata koji tvrdi da bi sve rekrecijske uživatelje droge trebalo izvesti na čistinu i streljati. Domišljato, nema šta. I to nije ironija. Uostalom, tko sam ja da ih prozivam kad se  ove gore sise nisu nimalo slučajno našle u naslovu. Mogu samo potpisati jednu od omiljenih filmskih rečenica kojom Michael Corleone u drugom dijelu Kuma kulerski odgovara senatoru Nevade nakon što ga je ovaj oprao da je zalizani digić koji zagađuje puritansku Ameriku: “Senator, you and I are part of the same hypocrisy”.